Varaždinski pisac Igor Ivko dobio je puno pohvala za svoj prvijenac – nagrađivanu zbirke kratkih priča "Nepovredivo mjesto", a sada je pred nama i njegov prvi roman. Nosi naslov "Početnici" (Disput, uredio Josip Pandurić), a temom se naslanja na roman Kristine Gavran "Između" koji je isti nakladnik objavio prošle godine, zato što i on govori o mladom paru koji je napustio Hrvatsku kako bi svoj "komadić sreće" ili sigurniji put prema budućnosti našao na pečalbi u inozemstvu.
Lota i Marin u Hrvatskoj ostavljaju sina jedinca, a iluzije ih ostavljaju čim su nakon teške muke našli adresu na kojoj će stanovati u velikom, pomalo i zastrašujućem i otuđenom stranom gradu (kasnije će autor oprezno otkriti da je riječ o Berlinu). Umjesto stana u kojem će biti sami, moraju se zadovoljiti skučenom sobom u stanu koji dijele s grupom građevinskih radnika. Granice njihovih gastarbajterskih života bolno su omeđene, od zajedničke upotrebe hladnjaka, preko neugodno prljavog zahoda do tek jedne kupaonice za sve. Lota i Marin svedeni su na ljudsko meso koje hrani njemačku posustalu, ali zato i dalje proždrljivu industrijsku mašinu, ali ta činjenica nije temeljni interes Igora Ivka u ovom kratkom, konciznom i mračnom štivu.
Igora Ivka ne zanima nužno slika današnje obezglavljene postindustrijske i rentijerske Europe, iako je vrlo minuciozno i upućeno skicira. Njega puno više zanimaju psihološka stanja Lote i Marina koja su ih i dovela do nihilistične gastronomske bauštele, budući da Marin nalazi posao u bezličnom restoranu brze prehrane prepunom strane radne snage, a Lota pokušava raditi kao hotelska spremačica. Njihov ulazak u zajednički život obećavao je puno više. Počeo je, naime, s puno zdravih i mladenačkih erotskih iščekivanja i s idealima o svijetu u kojem će svi biti jednaki te ležernim studiranjem filozofije u jednom jadranskom gradu (koji bi trebao biti Zadar, pri čemu je autor također donekle konspirativan iako često spominje krajnje komercijalizirane morske orgulje). Na tom u osnovi bezbrižnom studiju Lota i Marin upoznaju se baš u vrijeme kada su se studenti filozofije u Hrvatskoj odlučili na revolucionarni iskorak i na beskrajne plenume ultimativno tražeći besplatno školovanje za sve. Svojevrsna hrvatska '68. je, kao i apsolutno svi hrvatski buntovi, protesti i štrajkovi od 1990. naovamo, imala ograničeni vijek trajanja jer je komforna zona sive većine odveć lakonski pojela buntovničku supstancu utopijske ljudske pobune. Lota i Marin ostaju u zrakopraznom prostoru i u snu iz kojega se ne mogu probuditi, čak ni u trenutku kada iznenadno dobiju sina koji je stvarni plod njihove strastvene i zapravo privilegirane veze. Od glavnih junaka postaju sporedni likovi u vlastitim životima, otežavajući život i sebi, a onda valjda i svojoj okolini koja mora trpjeti težinu njihovih odluka. I pričuvati im sina kada oni odlaze u Njemačku, pokušavajući od života iskamčiti drugu šansu. No odluka koju donose odluka je bez prava na izbor, jer izbora u stvarnosti i nemaju. Preostaje im samo sveopće potonuće u živi pijesak neimaštine, beznađa i totalne besperspektivnosti.
U ovom nelinearnom i ispresijecanom romanu koji pluta između prošlog i sadašnjeg vremena imamo najmanje dva pripovjedača koja i nisu ravnopravna. Više je prostora dopalo našeg pomalo nespretnog i nepoduzetnog, ali radišnog i naivnog Marina, nešto manje kompleksniju i tajanstveniju Lotu koja nam se ispovijeda objašnjavajući svoja berlinska psihotična stanja u kojima voli nestati iz stana pokušavajući nestati i iz svog života u kojem se osjeća krajnje nelijepo i neprihvaćeno. Drugi likovi opisani su usputno, poput Marinova dominantnijeg i hedonističkijeg prijatelja Svebora ili pak anonimnog radnika iz berlinskog stana koji u samo nekoliko rečenica uspije ispričati cijeli svoj uzaludni i promašeni život. Igor Ivko pisac je koji puno pažnje posvećuje rečenicama. Među njima ima pravih proznih dragulja, kao što je to Lotina rečenica (koja, zanimljivo, nije upućena Marinu): "Ako je igra metafora života, bilo mi je jasno pri jednom pogledu da je prepun snage, pun bijesa, no kad bih ga vidjela kasnije na ulici, prošla bih pored njega kao pored paprati." Ivkove rečenice najbolji su zagovornik ovog romana. I mamac za čitatelja.
