Ovo je jedan od onih filmova koji imaju moć spretno i brzo usisati u svoj mikrokozmos već u prvih nekoliko minuta. A kada se u tom mikrokozmosu nađu teme ljubavi, opraštanja, prihvaćanja, boli, trauma, usamljenosti i osjećaja pripadanja, onda nije teško ostati u vrtlogu koji je "Strancima" stvorio redatelj Andrew Haigh. Vrtlogu jer film ne samo da je žanrovski teško odrediti s obzirom na to da se miješaju i elementi psihološke drame, i fantasyja, i ljubavne priče, i trilera, nego i zato što je radnja puna skokova iz sna u javu, iz prošlosti u sadašnjost, iz konstrukta psihe u realnost. Film je bio prikazan na lanjskom Zagreb film festivalu, a sada je došao u hrvatska kina i vrijedi ga pogledati.
Hektična je ovo priča o Adamu (Andrew Scott) koji živi u nenaseljenoj zgradi, sam. Nema prijatelja u blizini, niti ikoga od poznanika, a roditelji, koji su mu bili jedina obitelj, stradali su u prometnoj nesreći prije trideset godina, kada je bio dvanaestogodišnji dječak. Adam je pisac koji povremeno piše scenarije za TV projekte. Pristojan je, tih, povučen i – usamljen. Vidno je da je riječ o čovjeku kojeg još uvijek muče traume iz djetinjstva – gubitak roditelja te odrastanje njega kao geja. Jedne večeri, posve neočekivano, na vrata mu pozvoni mlađahni Harry (Paul Mescal, "Poslije sunca").
Uz pomalo koketan i flertujući nastup, pijan i s bocom viskija u ruci, Harry pita Adama je li za društvo. Adam odbija. No sreće ga nakon nekoliko dana u zgradi te ga ovog puta Adam pozove i time započinje njihova ljubavna priča. Obojica su ranjeni, željni ljubavi i prihvaćanja i razvoj njihove ljubavi iz tako jedne krhke polazišne točke zaista je divno prikazan. Paralelno s Adamovim otvaranjem drugoj osobi (napokon!), pratimo i njegove odlaske u rodnu kuću. Tamo susreće roditelje koji imaju godina koliko su imali u trenutku nesreće. Kao da se ponovo upoznaju i iznova i iznova im se vraća. Kako je to moguće, ako su umrli? Je li sve to produkt Adamova uma? Kako je onda moguće da ih je i Harry upoznao? I sam završetak filma pomalo je neočekivan i otvara pitanje o tome što se upravo dogodilo, ali mogućnost različite interpretacije ono je što mu daje posebnu draž.
Svi ti mutnjikavi i isprva pomalo nejasni skokovi iz jednog odnosa u drugi služe kao tkivo koje Haigh vješto koristi kako bi ispričao nekoliko priča paralelno – onu o živim ranama iz djetinjstva koje će uvijek boljeti; onu o neizdrživosti usamljenosti te onu o čežnji i težnji prema ljubavi koja će sve to iscijeliti. Priče se isprepliću, bez da se ijedna posebno ističe i kao takve čine "Strance" filmom koji donosi snažnu i živu emociju koju je teško s nečim sličnim usporediti. I tužan, i dirljiv, i radostan, i oslobađajući. "Stranci" su film za koji se, dok ga se ne pogleda, i ne zna da je bio potreban u životu.
