Kao okorjeli diskofil i stripofil odavno sam držao da su rock i strip dva bliska rođaka, a možda i braća po istoj materi. Ili preciznije, kako ih je prije četrdesetak godina nazvao Igor Mandić, "dvije autentične umjetničke forme (dvadesetog) stoljeća". Stoga (mi) je friško objavljeno izdanje strip-albuma "Morrison hotel" s podnaslovom "The Doors u stripu" stiglo kao blagovijest. Kao najava budućih srodnih stripovno-rokerskih izdanja. Agilni izdavač biografija glazbenika Rockmark doduše nije prvi koji je na ovim našim prostorima objavio stripove vezane uz glazbu, no "The Doors u stripu" zacijelo će povući niz srodnih izdanja.
Prva značajno stripovno (albumsko) izdanje na ovim našim prostorima bila je, naime, "Povijest rocka u stripu" nakladnika Forum/Pomurska založba objavljena 1988. godine. Riječ je o albumu francuskog izdavača Edition Francis Van de Velde/Edition Hachette "Histoire du rock en bandes dessinees" autorskog tima s crtačem Sergeom Dutfoyom, scenaristom Michaelom Sadlerom te autoritetom za povijest rocka Dominiqueom Farranom. Zamišljena i odrađena kao putovanje kroz sve bitne etape rocka s "domaćinima", odnosno "naratorima" iz imaginarne redakcije "Cat Rock News", knjiga logično počinje "revolucijom" koja se dogodila 1954. pojavom prvih zvijezda rock and rolla.
Vraški duhovita te s likovima vizualiziranim na pola puta između realističkog prikaza i tipične stripovne groteske, rokerska storija kreće s naglaskom na Billu Haleyu & His Comets, neworleanskoj sceni s Fatsom Dominom i Little Richardom, pionirima rockabillyja Carlom Perkinson, Jerryjem Leejem Lewisom, Everly Brothersima te, naravno, Geneom Vincentom, Buddyjem Hollyjem, Boom Didleyem... I Rayom Charlesom kao predvodnikom fuzije rocka i soula te neizbježnim Elvisom. Njemu, baš kao i Beatlesima, pripada cijelo jedno poglavlje. Poglavlja, odnosno žanrovsko stilske etape u povijesti rocka nižu se vješto kombinirajući spomen (i prikaz) najvećih zvijezda, njihovih hitova (nerijetko pretvorenih u prave vizualne eksplozije kao ekstenzije njihove glazbe i teksta) i najznačajnijih događanja – kulturoloških ili socijalnih – koja pojašnjavaju kontekst vremena u kojoj je glazba nastala. Primjerice, na punih sedam stripovnih tabli ide priča o Elvisu pokrivajući sve bitne faze meteorskog uspona, ali i smrti rokerskog Kralja. U slučaju Beatlesa glavni detalji biografije benda garnirani su duhovitim kadrovima/vinjetama, a preko dvije stranice "duplerice" autori su, poput Hieronymusa Boscha u "Vrtu naslade", kreirali psihodelični prizor u kojem žive likovi nadahnuti pjesmama Beatlesa. Očekivano, u seoskoj bari je morž kao podsjetnik na "I'm A Walrus", hobotnica okopava vrt ("Octopussy garden"), avion na nebu ispisuje "Lucy in... (the sky with diamonds"), ispred crkve Eleanor Rigby posipa mladence rižom, utopljenik viče "Help!", lokalni glazbari su pravi Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band, vodič poziva na "Magical Mystery Tour", a buntovni tinejdžer na zidu ispisuje "Revolution"...
U poglavlju koje govori o sedamdesetima pedantno – no ponovo duhovito i maštovito – navedeni su svi novi žanrovski rukavci od art-rocka, jazz-rocka, country-rocka, sympho-rocka, scene američke Zapadne obale i punka. Osamdesete su pak flankirane novim megazvijezdama poput Michaela Jacksona, Princea, U2, Police, Dire Straitsa i Springsteena, no također s duhovitim prikazom silnih modno-stilskih ogranaka i razbarušenog imidža zvijezda flambojantnog desetljeća.
Naravno, "Povijest rocka u stripu" nije ni enciklopedija rocka ni genealoško remek-djelo na tragu "The Rock Family Tree" Petea Framea, no u pravu je bio Igor Mandić koji je u pogovoru hrvatskog izdanja zapisao: "Zabavna i poučna, ozbiljna i duhovita, mudra i zafrkantska (a nadasve pregledna i jasna), ovo je knjiga-album za sve uzraste."
Mandićeve riječi bi se mirne duše mogle nalijepiti i na još jedno vraški dobro glazbeno-stripovno izdanje: "Muziku" Roberta Crumba; strip-album koji je 2008. objavio koprivnički Šareni dućan. Još jedan mali izdavač tvrdoglavo posvećen izdanjima s – uvjetno rečeno – nazivnikom rocka i pop-kulture.
Robert Crumb je itekako značajno ime i čvrsta poveznica između stripa i glazbe te jedno od najvećih imena čuvene underground stripovne scene (i kontrakulture) rođene na isteku šezdesetih u četvrti High Ashbury u San Franciscu. Taj samozatajni crtač čestitki – jer od nečega je valjalo živjeti – u razbarušenoj hipijevskoj sredini High Ashburyja nije samo stvorio jedan od značajnih likova underground stripa Fritza The Cat, uhvatio sve vibracije buntovne generacije sklone trijadi "sex and drugs and rock & roll" već i uspostavio čvrstu vezu između stripa i glazbe. Naravno, one povezane sa scenom San Francisca (Grateful Dead...), ali i bluesa, jazza te korijenske americane. Možda najpoznatiji kao autor genijalnog stripoidnog omota 1968. za kultni album Janis Joplin & The Holding Company "Cheap Thrills", Crumb je autor niza omota za velika imena i antologijske albume bluesa, ragtimea, jazza, gotovo nepoznatih uličnih svirača... Također i stotina portreta i ilustracija Sleepy Johna Estesa, BB Kinga, Jellyja Roya Mortona i Charlieja Pattona (kojima je posvetio i biografske stripove), Big Joea te velikog Roberta Johnsona. Pored ostalih stripovno-glazbenih projekata tijekom desetogodišnje suradnje s Yazoo Records/Blue Goose Records nacrtao je omote za čak 17 albuma. U devedesetima također i rješenja za antologiju francuske tradicionalne glazbe objavljenu na 10 CD-a.
Crtač koji je s jedne strane tipičan izdanak Kurtzmanove "škole" satiričkog "MAD-a", underground satire jednog Herrimena, umijeća klasičnih realističkih crtača te goleme vizualne kulture (pa će se u njegovim stripovnim vizijama javiti i parafraza Picassa iz kubističke faze u "Cubist Be Bop Music"), Munchova "Krika" ili nadrealizma) ujedno je i glazbenik. U svom bandu R. Crumb & His Cheap Suit Serenaders svira, naime, dobro gitaru i ukulele nadahnut – kao strastveni kolekcionar ranih jazz i blues ploča – i countryjem, bluegrassom, cajunom te swingom iz dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća.
Stripovni album "Morrison hotel" žanrovski je hibrid. Dijelom, naravno, vizualizacija skladbi s istoimenog albuma Doorsa iz 1970., a dijelom pak biografska storija o bendu i kulturološkim vibracijama iz tog vremena. Onim istima koje su bile nadahnuće za družinu iz High Ashburyja i Roberta Crumba. Stoga je autorica Leah Moore blisko surađivala s preživjelim članovima Doorsa – Robbiejem Kriegerom i Johnom Densmoreom – osmislivši projekt u kojem je svaka od skladbi s albuma dobila svoju stripovnu nadgradnju. Nastojeći (i uspjevši) pomiriti sjećanja Kriegera i Densmorea, zeitgast kalifornijske scene i kontrakulture nakon kraha "ljeta ljubavi" te nesputanu imaginaciju pozvanih strip-crtača i njihovih doživljaja ostavštine Doorsa. Možda najočitiju u stripovnom čitanju "Ship Of Fools" Coleen Doran.
Budući da i Krieger i Densmore nisu željeli da "Morrison Hotel" bude stripovna biografija, Leah Moore je naglasak stavila na njihovu ulogu (ne samo glazbene) ikone kontrakulture šezdesetih. Točnije, desetljeća koje je imalo "baby boomere" koji su prvi put u povijesti bili generacija samosvjesne mladeži koja je, kako je govorio šezdesetosmaški poklič, "željela sve i to željela sad". Povlačeći čvrstu liniju razgraničenja između "nas (mladih)" i "njih (starog establišmenta i njihovih normi)". Doorsi su stoga bili idealna figura koja je svojim buntovnim nekonformizmom bila perjanik tih "prevratničkih" ideja. Uz Morrisonovo "skaradno" ponašanje na pozornici jednako provokativno kao i Crumbova stripovna "opsjednutost" seksom. U strip-albumu "Morrison Hotel" zgodno uključena u epizodu "Blue Sunday" Guillerma Sanne.
Dvojac iz Doorsa je stoga bio ključan za rekonstrukciju ideja utkanih u album, ali i događanja koja su stvarala društvenu i kulturnu klimu u vrijeme njegova snimanja 1969. Vrijedi podsjetiti, to je godina u kojoj se rasplinuo utopistički hipijevski san, u kojoj je i dalje bjesnio rat u Vijetnamu, a američke ulice gorjele u antiratnim prosvjedima. S mladeži ne baš odveć zainteresiranom za povijesno spuštanje ljudske posade na Mjesec. Jer, daleko više ih je brinuo Vijetnamski rat (koji je, recimo, nadahnuo Ryana Kellyja za stripovnu viziju "Land Ho" te Johna K.Snydera III u "Maggie M'Gill") te zanimala borba za ljudska prava... Zbog svega toga je upravo album "Morrison Hotel" bio značajan kao glazbeni predložak za stripovno hvatanje duha vremena.
Leah Moore na projektu je okupila doista sjajnu ekipu crtača poput Tonyja Parkera, Marguerite Sauvage, Colleen Doran, Michaela Avona Oeminga, Jill Thompson, Vasilisa Lolosa... koji su u svaku od priča unijeli svoje autorske poetike. Možda i znakovito "Intro (Roadhouse Blues)" i "outro" odnosno početak i kraj pripali su Tonyju Parkeru; crtaču koji je na drugom polu od spomenutih Crumbovih i tadašnjih underground stilskih preferenci. Riječ je o autoru koji je ime stekao i kao crtač na albumu "Sanjaju li androidi električne ovce"; stripovnoj viziji na predlošku istoimenog romana Philipa K. Dicka. Parkerove "epizode" su, naime, bogato kolorirane, a "hiperrealističke" table na tragu aktualne mainstream stripovne produkcije (možda i na tragu Hermanna) potpomognute kompjutorima. Na istoj stilskoj cesti vozi i John Pearson u "Interludij – Miamiju". On pak s maštovitom kombinacijom "klasičnog" crteža, krokija olovkom i koloriranih hiperrealističkih kadrova.
"Waiting For The Sun" Mikea Oeminga – autora sklonog fantastici nadahnutoj nordijskom mitologijom – kao da je došao sa stranica "Metal Hurlana" iz kraja osamdesetih, "You Make Me Real" francuske ilustratorice i strip-autorice Marguerite Sauvage donio je odlična povezivanja kadrova stripovne naracije s "ilustracijama". Poput one čuvene Jima Morrisona raskriljenih ruku (iz serijala fotografija koje su se našle u opremi albuma "An American Prayer"). "Peace Frog" Sebastiana Piriza savršena je "rekonstrukcija" policijskog/vojnog krvavog gušenja studentskih nemira na Berkeleyu s "blagoslovom" tadašnjeg guvernera Kalifornije Ronalda Reagana. U svojoj viziji "Queen Of The Highway" Vasilis Lolos ispričao je i storiju o prethodnicima Doorsa i njihovim glazbenim uzorima pa su se tu našli Chuck Berry, Jerry Lee Lewis, mladi i stari John Lennon, Little Richard, ali i ekipa bajkera kao hommage "Easy Rideru". "Indian Summer" u izvedbi Jill Thompson je pak još više naglasila romantični prozračni karakter ljetne skladbe.
Kad je riječ o stripovnim vizijama glazbe i bendova, ni domaći autori nisu na to ostali imuni. Posebice u vrijeme uzleta Novog kvadrata.
Igor Kordej je, primjerice, "vizualizirao" skladbu Buldožera "Jeste li vidjeli djevojčice" te radio omot za Đavole, a godinama kasnije vizualni identitet projekta "Rubber Soul". Mirko Ilić – pored ostaloga – nacrtao je ono sjajno punkersko rješenje za prvijenac Prljavog kazališta, ali i "uglazbljeni strip" (znan s njegove prve izložbe u zagrebačkom Studentskom centru) "Debil blues". Splitski autori Alem Ćurin te Boro Pavlović potpisali su niz ilustracija i stripova nadahnutim pjesmama tamošnje kultne blues grupe Otprilike ovako.
Veze između rocka/popa i stripa počele su, rekoh, još u šezdesetima s underground produkcijom, ali i biografskim stripovima posvećenim Franku Sinatri, Beatlesima (koji su se kao "gosti" pojavili i u Marvelovu izdanju), Monkeesima, Johnnyju Cashu. Razgranali su se u sljedećim desetljećima i postali lukrativna stripovno-glazbena niša hit-izdanjima poput "Metallica: Nothing Else Matters". U posljednjem desetljeću dobili su i novu ekstenziju s virtualnim bandovima poput Gorillaz.
No svjetski izdavač koji se najviše bavio stripovnim biografijama rock-grupa je Revolutionary Comics koja je između 1989. i 1993. objavljivala serijal naslovljen "Rock'N'Roll Comics". Riječ je, zanimljivo je, o neautoriziranim biografijama u stripu na tragu parodija "MAD-a" koje su ostavljale otvorene ruke autorima za scene seksa, uporabe narkotika, nasilja.... Kasnija izdanja su se, doduše, odrekla satire i parodiranja.
Prvi broj "Rock'N'Roll Comicsa" objavljen je u lipnju 1989. s parodirajućom "biografijom" Guns N'Roses koja je zamalo završila na sudu. Slijedile su slične stripovne biografije Bon Jovija i Mötley Crüea koje pratio sudski spor zbog prava na njihov "merchandising". Rezultat je bila zabrana distribucije stripova uobičajenim kanalima pa su Revolutionary Comics ustanovili neovisnu prodajnu mrežu izvan lanaca knjižara i prodavaonica stripa. Očito s uspjehom jer je sljedeće izdanje posvećeno Metallici prodano u više od 75 tisuća primjeraka.
Nekoliko izdanja Revolutionary Comicsa ipak nije dospjelo u prodaju (poput onih o New Kids On The Block i Skid Row), no to je još više doprinijelo popularnosti stripovnog "zabranjenog voća".
Popularnost "Rock 'N' Roll Comicsa" ohrabrilo je Revolutionary Comics za niz novih izdanja poput "Rock 'N' Roll Comics Magazina" s reprintima starih brojeva, "Hard Rock Comicsa" posvećenog izvođačima hard rocka, heavy metala i punka te "Star Jam Comics". Pokrenut je i serijal stripovnih monografskih izdanja posvećenih samo jednom izvođaču pa su pod nazivnikom "Experience" objavljeni stripovi o Elvisu, Beatlesima, Led Zeppelinu i Pink Floydu.
Kiss su nesumnjivo šampioni u korištenju "merchandisinga" odnosno suvenira sa svojim logom ili likom. Naravno, i stripova o njima koji su – kao i posteri, majice, školske torbe, koferići za školsku marendu, figurice... – preplavili sobe ne samo američkih tinejdžera. Tu su, primjerice, "Follow KISS", "The Hottest Brand In The Land", poseban Marvelov serijal s članovima Kissa kao super junacima, "Kiss Special Wizard Edition", "Kiss: Psycho Circus Comic Magazine", silna izdanja Dark Forse Comicsa te Kiss Comic Group – kompanije osnovane 2007. specijalizirane za objavljivanje stripova o bendu... Tu su i knjige-albumi ("Kiss #1", "Kiss/Vampirella #1", "Kiss/Army of Darkness #1"...).
Tragom Kissa u stripove je ušao i Alice Cooper premijerno prikazan u "Marvel Premier # 50" izdanju. Veze između rocka i stripa bile su dvosmjerne pa su se i "rokeri" okušali kao autori. Najuspješniji je Gerard Way iz grupe My Chemical Romance koji je s crtačem Gabrielom Bá domislio strip-serijal "The Umbrella Academy". Kao autori stripa su se okušali i Courtney Love, Tom Morello, Rob Zombie te Gene Simmons iz Kissa.
No ako treba odabrati band koji je najuže povezan sa stripom za mene su to uvijek bili Ramones. Konačno, u pionirskoj knjizi "Punk" nije ih bez razloga Darko Glavan nazvao "crtić punkerima". Ramonesi su naime (za razliku od newyorških punk art-rockera) do grla uronili u "trash" ili "pulp" kulturu pa su zajedno s lepršavim (kod nas bi se reklo "kuruza") bubblegumom bandova a la 1910 Fruitgum Company ili virtualnih Archiesa (kojima su "gostovali" u crtićima), prisvojili i stripove iz (marvelovskih i DC-comics) sveščica. Možda najbolji svjedok tome je box iz 2005. naslovljen "Weird Tales Of The Ramones" s 3 CD-a te DVD-om, stripovnom opremom s parafrazom sveščica "Weird Tales" iz dvadesetih i tridesetih te posebnom knjižicom/albumom o bandu. U njoj su radovi različitih autora poput Mary Fleener (koja "opisuje" susret fana/groupie s Joeyem), Billa Griffitha (autora "Zippy the Pinhead" u epizodi susreta Zippyja i Ramonesa u CBGB-u), Johna Holmstroma (autora dvaju omota albuma Ramonesa koji je u nekoliko tabli opisao genezu nastanka banda) ili znanog Sergia Aragonesa. Zvijezda "MAD-a" je na "duplerici" savršeno uprizorio atmosferu "ludnice" na koncertu Ramonesa. Svi stripići u ovoj knjižici daleko su od biografske hagiografije jer su urnebesno duhoviti i nabijeni ironijom/autoironijom tipičnom za band koji je "odbijao odrasti".
Tu je svakako i nezaobilazna "Gabba Gabba Hey: The Graphic Story of the Ramones" Jima McCarthyja i Briana Williamsona objavljena 2013. kod Omnibus Pressa. Riječ je o ultimativnoj strip biografiji Ramonesa s izvrsnim crno bijelim crtežom.
Jedno od zanimljivih imena čiji je rad strip-crtača, karikaturista i ilustratora vezan uz rock je Britanac Ray Lowry. Stariji ga znaju kao dugogodišnjeg ilustratora/karikaturista "New Musical Expressa" u kojem je objavljivao stripovni kaiš "It's Only Rock And Roll". Uzgred rečeno, Lowry je – kao prijatelj The Clasha – odgovoran i za omot "London Calling" s fotografijom Pennie Smith.
Još jedan strip-autor i karikaturist bio je nezaobilazan u istom glazbenom tjedniku: Tony Benyon. Njegov "Th'Lone Groover" koji se stalno pojavljivao u NME-u je dobio i posebno izdanje 1977. u albumu "How T'' Make It As A Rockstar". Album je imao i stripove te ilustracije Malcolma Poyntear i Iana Millera dok su duhovite tekstove pune ironije napisali NME-ovi kritičari/novinari Tony Tyler i Chris Salewicz.
Bliske veze – pa ako ćete i "brak iz interesa" – između stripa i rocka (ali i hip hopa) sasvim sigurno neće tako skoro biti razvrgnute. Jer, sve mi se nekako čini da će Rockmark nakon Doorsa nastaviti s objavama albuma-grafičkih romana posvećenih bendovima i njihovoj glazbi.
