Gotovo je pola stoljeća trebalo proći od prve do druge ukoričene knjige drama jednog od najplodnijih i najhvaljenijih hrvatskih dramatičara i televizijskih scenarista Ive Štivičića. Prva knjiga drama „Ratnici“ objavljena mu je još daleke 1968. godine, a drugu je ovih dana objavio i u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu predstavio Hena com, i to pod opravdanim nazivom „Antologijske drame
U knjigu je urednica Marina Vujčić uvrstila ratne drame „Apel“, „Puška u cik zore“, „Kokošari“ i „Tamburaši“. Koliko je uopće drama napisao Štivičić, kojem je kazalište Ulysses proteklih godina s uspjehom izvodilo nove drame, i to „Pijanu noć 1918.“ i „Shakespearea u Kremlju“.
– Teško je reći točan broj, svako malo se pojavi neka drama. A u pojedine se drame i ne mogu uvrstiti serije kao što su to „Kuda idu divlje svinje“, „Brisani prostor“ ili „Putovanje u Vučjak“. A neke su moje drame i nestale, jer su nakon emitiranja izbrisane s traka. To je slučaj s dramom „Apel“ koja je nastala 1965. godine, a u kojoj su sjajne uloge imali Relja Bašić, Uglješa Kojadinović, Črnko, a čini mi se i Ana Karić… U toj drami, koja se bavi prvim danima tzv. Nezavisne Države Hrvatske, kada je trajao lov na ljude, postoji i lik Židova koji se zove Mojsije, a koji spašava srpskog oficira. Obično se o tom periodu pišu drame u kojima se spašava Židove, ali drama u kojoj je Židov spasitelj raritet je u svjetskim razmjerima – kaže Štivičić.
A hoće li se ukoričiti i njegova najpoznatija serija „Kuda idu divlje svinje“, o kojoj je Silvije Mirošničenko prije dvije godine objavio i uzbudljivu knjigu, a koja je završila i u stripu?
– Na predstavljanju „Antologijskih drama“ pala je i ta konkretna ideja. No, to je sada u tuđim rukama. Očito je da postoji interes o mojim dramama objektivnog dokumentarističkog karaktera. Tu je i ideja o objavi drama „Shakespeare u Kremlju“ i „Pijana noć 1918.“. U toj bi knjizi do izražaja došla tema straha koja se tiče i naše aktualne društvene situacije. Sve se može raditi s ljudima koji žive pod zvonom koje se zove strah – dodaje Štivičić.
Piše li Štivičić i neku novu dramu?
– Trenutačno ponovno čitam Krležine eseje i čudim se koliko sam stvari propustio u ranijim čitanjima. Dakle, točno je da radim na političkom tekstu koji bi bio dramski konfliktan te bi predstavljao nastavak „Pijane noći 1918.“ – kaže Štivičić, koji će ovog ljeta očito radno proslaviti osamdeseti rođendan.
Tenžera ga zvao klasikom
Tim će povodom Hrvatsko društvo pisaca organizirati i skup u čast Štivičiću, kojeg je još Veselko Tenžera nazivao klasikom i rodonačelnikom izumrlog zanata televizijskog scenarista, na što je u prepunom Ogrizoviću podsjetio i Vojo Šiljak.
A na predstavljanju „Antologijskih drama“ bilo je riječi i o „Kokošarima“ koji su zamalo dobili i prvu nagradu u Monte Carlu, ali ih je ipak pretekla češka drama „Balada o sedam obješenih“, za čime Štivičić i ne žali jer tvrdi da su Česi napravili odličan posao. Marina Vujčić, i sama književnica, hvalila je Štivičićevu autentičnost, prirodnost dijaloga, nepogrešivu psihologizaciju likova. Brojni su prisutni mogli vidjeti i inserte iz sačuvanih Štivičićevih drama, pa i iz drame „Puška u cik zore“ koja se zbiva u travnju 1941. godine u autorovoj rodnoj Slavoniji, a u kojoj ima i odlična misao, gotovo sentencija „nije mišljenje ljebac pa da se dijeli“. •
Ljevica se trudi Hrvate domoljube prikazati kao revizioniste i to kao ekstremne revizioniste koji naginju fašizmu . Sve je to dio podzemnog rata tajnih službi kojima su skloni mediji ali i špijuni unutar bivše vladajuće partije . Lustracija bi bio dobar način zarotkrivanja takvih nakana i takvog trenda koji Hrvatsku želi zaratiti i stvoriti privid nepomirljivog društva . To je ratna strategija koju je zamislio SANU 2 i koji se može pronaći na internetskim stranicama ,a za čije razumijevanje ne treba posebno znanje nego samo minimum poštenja i privrženosti slobodi Hrvatske i neovisnosti od tuđih interesa .