Trebao bih, konačno, napisati tu priču. Trebao bih. Trebao sam i ranije, čim sam izašao “odande” ili odmah nakon toga, kada mi se sve napokon sleglo i posložilo u glavi. Tako sam i mislio. To će biti dobra priča, govorio sam sâm sebi, jednom kada je napišem. Ima sve, sve što treba imati, ima... Nisam je napisao. Ni tada, ni poslije, ni sada? Najednom je sve, nekako, postalo tako daleko? Ničega se više ne sjećam? Ništa više ne osjećam? Ništa. Za sebe, za druge... Ništa. Kako je ono rekla S. kada sam je pitao: “Da l’ da se umijem il’ da se ubijem?” Tako je rekla. Da! Dobro je rekla.
Istina je da sam zaborav već dugo vježbao. Uporno. Danima. Tjednima. Mjesecima... Nisam više mogao nositi te slike koje su me proganjale, čak i budnog. Molio sam zaborav, izazivao ga, da ih se nekako, barem tako, budan, riješim.
Ležim na krevetu. Već danima. Mislim. Pokušavam se prisjetiti – sve sam zaboravio, sve. Ležim na krevetu. Ne ustajem. Koliko je vremena prošlo? Koliko? Nije dovoljno.
Ležim na krevetu. Sve je opet kao prije. Svjetlost više ne prolazi unutra, u dubinu sobe. Sve je isto. Uvijek. Dan. Noć. Dan. Noć. Dan. Noć. Noć. Noć. Noć. Noć...
Ležim na krevetu. Koliko sam dugo tu? Koliko dugo nisam jeo? Koliko? Isprva sam imao grčeve u stomaku, prvih dana. Poslije se sve ipak smirilo. Privikao sam se na glad, s vremenom, kao što sam se s vremenom privikao i na tamu. Ležao sam sklupčan ispod pokrivača, nogu privučenih na grudi. Noć? Dan? Padala je kiša, pa je prestala. Bilo je hladno. Postalo je hladno? Trebao bih uzeti još jednu deku? Radije ću ponovo zaspati.
U rijetkim trenucima svijesti osjećao sam kako mi tijelo kopni i kako ga polako napušta snaga. Više nisam bio njegov gospodar. Kao da sam ga na neki uvrnut način napustio i sada se gledam odozgo, s plafona sobe, sâm sebe zgrčenog, dolje, ispod pokrivača. U isto vrijeme, sva su moja čula nekako bujala, rasla su i postajala, osjećao sam, nekako nadnaravno sposobna i moćna. Čuo sam jasno sat, mehaničku budilicu na navijanje, kako kuca u drugoj sobi, iza dvojih zatvorenih vrata... Kada bi padala kiša, svaka kapljica koja bi završila na limu opšava prozora, nanosila bi mi gotovo nesnosnu bol. Buka udarca kapljice kiše o lim prozora bila je nepodnošljiva. A svaku sam kap čuo, zasebno, jednu za drugom, pa makar bi ih bilo i nekoliko u gotovo isto vrijeme. Mogao sam, mada to nisam htio, potpuno nesvjesno, potpuno mehanički, odrediti točno mjesto gdje je koja kap udarila, u koji dio lima...
U sobu je uletjela muha. Iznenada, bez ikakve najave. Zujala je po sobi, gore, dolje, sad bliže, sad dalje. Zujala je takvom snagom da je postajalo neizdrživo. Pratio sam joj kretanje u mraku, kao radarom. Letjela je povrh sobe, tik do plafona, pa onda uz zidove, a onda bi se obrušila dolje, u ambis, demonstrirajući svoju superiornu vještinu tik uz moje lice. Ultrazvučna bušilica za zube!? Motorna pila za drva!? Helikopter ili nadzvučni lovac presretač!? Taj se manevar ponavljao više puta. Zamišljao sam je kako mi ulazi u glavu, na jedno uho, probija se kroz mozak kada zvuk postane najjači i napusti glavu kroz drugo uho. Strategiju i smjer napada birala je odozgo, s plafona. Ja sam ležao dolje, nepomičan i potpuno nemoćan. A morao sam smisliti nešto, i to brzo ili će mi doći glave. I smislio sam. Pustit ću je još jednom, da napadne, a onda, drugi put kada se obruši, okrenut ću glavu, iznenada, i u trenu kada bude tik uz moje lice – usisat ću je unutra, u sebe, u svoja usta i progutat ću je!!! To je jedino što sam mogao. Za nešto drugo nisam više imao snage. Bio sam sklupčan na krevetu, ispod pokrivača, rezalo me je u stomaku i ponovno su me trzali grčevi. Valjda od iznenadnog i neočekivanog uzbuđenja. I ja sam se spremao na svoj uzvratni napad. A onda, baš kao što je i došao, zvuk je iznenada nestao i ponovno sam čuo tišinu. Kako je bila lijepa.
Dan. Noć. Ponovo je padala kiša, pa je prestala. Onda je bio pljusak, pa je i on prestao. Onda je sve bilo prestalo, da bi ponovno počelo. U krug. I opet. Sjeti se, govorio sam sâm sebi, sjeti se, ponovno osjeti, sve, sve ponovno, još jednom. Boli li te? Je li ti hladno? Gladan si? Kavijar. Kavijar i šampanjac! Šampanjca još ima u frižideru, jedna boca. Isti je kao i onaj što sam ga nosio “tamo”. Donio sam ga iz Milana, jednom prilikom. Četiri boce. U stvari, baš specijalno za tu prigodu jer tako sam im i obećao. Zlatasta etiketa, pluteni čep i žičana košarica oko njega, da se ukroti njegova divlja nepredvidiva priroda. Niska zdepasta boca s dnom od debelog stakla uvučenog u njenu utrobu i njen dragocjeni sadržaj, naizgled bistar i pitom, sve dok se ne oslobodi žičanih okova košarice s grlića boce. Kavijar je nabavio Bill. U stvari, u Zagreb ga je donijela Lorains iz Montreala, kako ju je Bill i zamolio. A Bill ga je onda proslijedio meni, a ja dalje, tamo gdje treba. Velika okrugla limenka u glomaznoj četvrtastoj kutiji od stiropora. Do kutije s “blagom” leži plastični tank s ledom, da mu sačuva svježinu na putovanju po kontinentima: Rusija, Kanada, Hrvatska, Bosna, Sarajevo, Titova trideset dva, prvi kat desno, ne kucaj, već samo uđi, slobodno skini cipele ako misliš duže.
Čekali su me za moj rođendan, dvadeset sedmoga travnja, kako sam im i bio rekao da ću doći. Došao sam s dva tjedna zakašnjenja. Neki su već bili digli ruke i okanili se uzaludnog čekanja. Rekli su: Ovaj put neće doći, ovaj put ne, pa i zašto bi, tko bi, pa nije lud! Bila je već polovica svibnja kada sam ipak stigao. Nisam mogao prije. Ovaj je put išlo puno teže.
Šampanjac i kavijar. Samo to sam ovaj put ponio sa sobom. Konzerve i ostale stvari za preživljavanje nisam nosio. Ovaj put ćemo gladovati sa stilom.
Da, sjetio sam se. A možda bi bilo bolje da nisam. Čekanje ubija. A čekali su me. Bilo bi bolje da nisu. Dan, dva... tjedan... dva... I, došao sam. Šampanjac i kavijar. Bojao sam se da će biti razočarani. Ali nisu. Ovaj put idemo u nebo, idemo u raj, zajedno, svi. Šampanjac i kavijar. Tajni put za gore. Dok sam hodao poznatim praznim ulicama, prateći poznate zaklone na njima, pokušavao sam ne ugaziti u lokvice svježe krvi koje su tuda prolivene. A morao sam ih pratiti, kao omađijan. Kao u nekoj demonskoj verziji priče o Ivici i Marici. Umjesto komadića kruha – male, purpurne barice, poredane duž ceste, jedna za drugom. Ipak, uz svu moju pažnju, za potplate cipela zalijepila mi se krv. Nije ju se nikako moglo izbjeći. Bila je posvuda. Cipele su se lijepile za pusti pločnik dok sam koračao njime. I onda, spas, konačno, bijeg unutra, u zgradu u Titovoj. Prvi kat. Uđi...
Pucali smo šampanjac, bocu po bocu, dok su vani pucale granate. Naši su pucnji ipak bili bolji.
Ležao sam na krevetu kada me je svojim krilom, mislio sam, dodirnuo anđeo. Sjetio sam se svega i sada sam ponovno bio unutra, u tim svojim slikama iz glave. Trebalo mi je puno snage da se od njih otrgnem i da se nekako vratim natrag, u stvarnost. A snage sam jedva imao, toliko malo da me je čak i jedna banalna muha mogla s lakoćom dokrajčiti. Bilo je za dlaku. A anđeo me je i dalje dodirivao, milovao me je po čelu. Njegovi su dodiri bili topli i vlažni. Ljubi li me to anđeo, zapitao sam se kada sam napokon otvorio oči?
O autoru
Zoran Filipović ođen je 27. travnja 1959. u Brčkom, Bosna i Hercegovina. Profesionalni je fotograf i pisac. Svoju je profesionalnu karijeru započeo u zagrebačkom magazinu Start i tjedniku Danas. Dosad je objavio više autorskih knjiga, u kojima često kombinira svoje fotografsko i književno umijeće, a koautor je i na više skupnih knjiga. Knjige objavljuje u zemlji i inozemstvu. Za svoj je fotografski i književni rad više puta nagrađivan, uglavnom u inozemstvu. Suradnik je više uglednih svjetskih revija i magazina (Le Figaro Magazine, Paris Match, Life, Die Zeit, Frankfurter Allgemeine Magazin, Vogue/GQ, Photo i dr.). Od 1978. živi i radi u Zagrebu.