Najnovije prozno djelo Tatjane Gromače, roman “Božanska dječica” namijenjen je, kako je to sama autorica poručila na početku knjige, odraslima koji bi željeli ostati mladi. Svjesna duboke tragičnosti svog štiva, samozatajna književnica, koja se dosta uspješno izmaknula iz vidljivog srednjostrujaškog literarnog života, u uvodu je napisala i da je sve iz “Božanske dječice” napisano sa svrhom literarne igre. Tako je omogućila da čitatelji njenim proznim rečenicama ne pridaju značenje nekakvog političkog ili ideološkog pamfleta u kojemu autor propovijeda svoj svjetonazor krijući se iza valjda u ovom demokratski nezrelom društvu ipak izborenih umjetničkih sloboda. Kao rijetko tko iz suvremene hrvatske literature, Tatjana Gromača pozorno bdije nad svakom rečenicom.
Ona kleše rečenice kao da su iz najplemenitijeg mramora. Izbacuje suvišno, inzistira na nužnom i stvara literaturu koju nije lako zavoljeti na prvi pogled i literaturu koja je duboko uznemirujuća jer dotiče kako ljudske atavističke strahove tako i obrambene stavove koje su ljudi izgradili u sebi i oko sebe. Ova autorica koja se intimistički sklonila u Istru demistificira svježu hrvatsku stvarnost gotovo pa publicističkom točnošću, pa je nekada teško odoljeti potrebi da se s njom uđe i u polemiku dnevnopolitičkih dometa. No, paralelno uz Gromačinu prepoznatljivu socijalnu transparentnost, smjestila se i prilično oštra poetska ubojitost koja je ubraja među najkvalitetnije hrvatske pripovjedače današnjice. I dok se mnogi od njih gube u baroknim rečenicama, plitkim metaforama i prekobrojnim sudbinama, Tatjana Gromača je bolno usredotočena i precizna. Kirurginja među piscima.
