U Gavelli se krajem prošloga tjedna odvijala velika drama. Samo dva dana prije premijere “Hotela Zagorje”, glumica Ivana Roščić na generalnoj probi teško je ozlijedila koljeno. Prognoza koja je te noći došla iz bolnice bila je katastrofalna: operacija i tri mjeseca oporavka. Od dugo pripremane premijere, za koju je već sve bilo spremno neće biti ništa.
Idućeg dana nazvali su nas iz Gavelle i rekli da ipak dođemo na predstavu. Ponadali smo se da je ozlijeđenoj glumici čudom bolje, ali odgovor koji smo dobili iznenadio nas je još više: redateljica Anica Tomić odlučila je u njezinu ulogu, nepuna dva dana pred premijeru, pozvati široj javnosti nepoznatu studenticu glume Lanu Menigu! Usprkos velikoj skepsi i gotovo nemogućim uvjetima, premijera je zaista održana, a mlada glumica u suzama je dočekala zaslužene ovacije publike. Te noći u Gavelli svi su govorili o njoj.
S Lanom smo se susreli dva dana poslije u zagrebačkom kafiću Velvet, gdje je čajem liječila “potrgano” grlo i spremala se za iduću izvedbu. Život joj se, kaže, okrenuo preko noći i još nije stigla sabrati dojmove.
Neočekivano ste postali zvijezda nove Gavelline predstave. Kako se dogodilo da baš vi završite u ulozi Ivane Roščić?
Jako sam se veselila toj premijeri, pa sam glumce nestrpljivo došla gledati i na jednu od proba. Baš tog dana nije bilo Ivane jer je bila prehlađena. Odlučila sam se vratiti i večer kasnije, da ih vidim u punom sastavu. Sjećam se da sam bila oduševljena zajedničkom igrom glumica, poslala sam mami poruku da jedva čekam premijeru, da i ona vidi predstavu. Nije mi bilo ni na kraj pameti da ću tog petka ja glumiti s njima. Vjerujem da je upravo činjenica da sam dvaput vidjela predstavu bila jedan od faktora zbog kojih me Anica zvala da uskočim.
Kako je taj poziv izgledao?
Bilo je već kasno navečer, sjećam se da nas je prvo nazvao Đorđe Kukuljica, koji je dugogodišnji partner moje mame i jedini muški glumac u “Hotelu Zagorje”, i rekao da se Ivana ozlijedila. Deset minuta kasnije nazvala me Anica Tomić i pitala mogu li uskočiti. Ja sam kao vojnik odgovorila “da” iako sam iznutra bila potpuno izbezumljena. Možda je i dobro što se sve dogodilo tako na brzinu jer mi nije dalo vremena da dvojim: pet minuta kasnije moja mama, dečko i ja već smo se vozili autom na njezin posao da isprintamo tekst koji su mi poslali iz kazališta, potom po karticu iz kamere kojom je dan prije snimljena predstava, a iduće jutro već sam bez papira u rukama bila na svojoj prvoj pravoj probi u životu. Ja prije ovoga nikada nisam ni stajala na kazališnoj pozornici, glumila sam samo u studentskim vježbama.
Kakav je osjećaj uskočiti u ulogu tako kasno, a pogotovo u ulogu koja je velikim dijelom rađena za nekoga drugoga?
U ovom trenutku to je mješavina dvaju sentimenata: velikog žaljenja i osjećaja krivnje što sam ušla u rolu koju je Ivana tako fenomenalno pripremila i koju je zaslužila pokazati pred premijernom publikom. Još uvijek ne mogu vjerovati što se dogodilo, kao ni da su mi svi u kazalištu ukazali takvo povjerenje. S druge strane, tu je osjećaj neopisive zahvalnosti što je taj ansambl fenomenalnih žena mene balavicu tako brzo prihvatio kao svoju. Dodatno sam počašćena što se radi baš o tom tekstu Ivane Bodrožić i predstavi Anice Tomić i Jelene Kovačić, koje jako cijenim.
Čitali ste “Hotel Zagorje”?
Jesam, ne biste vjerovali, baš ovog ljeta! Zato sam se toliko i veselila premijeri, mislim da je ta predstava užasno važna jer na vrlo zdrav način komunicira s publikom te može doprijeti i do ljudi moje generacije koji nisu bili dio tog vremena. Ja sam rođena 1996. godine, nama su Domovinski rat protokolarne komemoracije i uvijek iste slike na TV-u. To je vrijeme o kojem i danas jako puno slušamo, znamo sve datume i činjenice, ali “Hotel Zagorje” pomogao nam je da ga doživimo kao nešto što se tiče svih nas, kao priče stvarnih ljudi među kojima i danas živimo. Predstava mi je to iskustvo gurnula još bliže. Postoji ta scena logora u kojoj je Ivana Roščić briljirala i koja me užasno potresla, i tada kao gledateljicu i sada kao glumicu koja je mora odigrati. Sada čekam da je vide i moji prijatelji, ali i djed i baka, čemu se posebno veselim.
Zanimljivo mi je da kažete da ste tu predstavu osjetili kao nešto važno za svoju generaciju, uvijek sam se pitala koliko vam je ta tema zaista bliska i što su teme koje vas okupiraju.
U našem odrastanju nije bilo toliko dramatičnih tema kao što je bio Domovinski rat. On je nešto čega trebamo biti svjesni, ni više ni manje od toga. Naša je sreća što se možemo baviti nekim udaljenijim i kratkoročnijim temama, kao što je koronavirus (smijeh). I naravno vježbama na Akademiji koje ispunjavaju gotovo sav naš životni prostor i središte su većine naših razgovora.
Kako izgleda život na Akademiji dramske umjetnosti?
To je zatvorena grupa ljudi koja svakodnevno diše, plače i smije se jedna s drugima. Kao neki Big Brother, nismo se međusobno odabrali, ali smo morali postati obitelj da bismo mogli zajedno funkcionirati. Ja sam upravo završila prvi semestar četvrte godine na klasi Bobe Jelčića, pokret su mi držali Saša Božić i Ivica Boban, govor Tomislav Rališ... Mislim da često nismo svjesni privilegija svakodnevnog bivanja i rada s vrhunskim umjetnicima i mentorima. Na prvoj godini klasu nam je vodio Joško Ševo, koji nas je uveo u taj svijet i naučio temeljima glumačkog posla. Potom je došla Dora Ruždjak Podolski, koja je s nama radila izazovne klasike poput Molièreva “Škrtca”, a pomiješali su nas s kolegama s treće godine koji su nam udarali ritam. Na trećoj godini bila sam u rukama Doris Šarić Kukuljice i Marije Škaričić, što je iznova bilo predivno, a potpuno različito iskustvo.
Šira publika mogla vas je vidjeti u nekim modnim editorijalima, spotu Vojka V. “Moja lipa” te u seriji “Uspjeh” HBO-a. Kako dalje vidite svoju karijeru?
Teško mi je to reći. Godinama sam se bavila plesom, završila sam i baletnu školu i već sam se vidjela u Baletu HNK. Potom sam išla na natjecanja iz modernijih plesnih formi. Provela sam godinu na Filozofskom fakultetu. Kad sam upisivala Akademiju, zanimala me samo kazališna gluma, a na kraju sam najviše stajala pred kamerama. Upravo sam snimila i novi film Nevija Marasovića. Zbog “Hotela Zagorje” opet sam sva u teatru, maštam da jednoga dana igram i predstave na njemačkom, koji je moj drugi materinski jezik... Nadam se da je preda mnom mnogo različitih prilika, a nekako bi me najviše radovala mogućnost da radim u Gavelli, u kojoj sam uz Đorđa odrasla.
