Od pete godine idem u kazalište. Sada je to više od pet desetljeća. I baš nikada nisam doživjela da publika sa predstave izlazi bez riječi, u potpunoj tišini, tišini koja svjedoči doživljenom, proživljenom, ali i poštovanju. Tako je publika otišla sa “Hotela Zagorje” u Gavelli, prve izvedbe nakon svečane premijere, autorskog projekta redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić, nastalog po motivima istoimenog romana Ivane Bodrožić. Veliki roman tako je, nakon deset godina čekanja, dobio veliku predstavu. Bilo je vrijedno čekanja.
Anica Tomić i Jelena Kovačić na priči iz “Hotela Zagorje” grade predstavu u kojoj se prepliću prošlost i sadašnjost, a poruka ne može bti jasnija: stradanje Vukovara traje i danas, kako smo se nekada odnosili prema prognanicima, na isti način danas se odnosimo prema cijelom gradu, prema onima koji su se vratili i onima koji to nikada neće učiniti. Vukovar je rak rana na slici koju danas gradimo o Domovinskom ratu. Pitanje je možemo li uopće razumjeti? Ova je predstava nudi odgovor na to i zato je svako treba vidjeti.
Cijeli autorski tim je snažno okupljen u ovoj ideji, odličan u njenoj provedvi. Scenografija Igora Vasiljeva tvori platno za njegove videoprojekcije sadašnjeg stanja političke škole u Kumrovcu, kostimi Marite Ćopo su i sada i tada, jasno govore o karakterima, ali i omeđuju vrijeme – od djece do odraslih žena, koreografija Lade Petrovski Ternovšek na tragu je onog što bi zaista smislile i otplesale djevočice, dok je Zdravko Stolnik svjetlom (postavljajući jake reflektore i na hodnik van dvorane) uspio stvoriti mučnu ratnu atmosferu, onu u kojoj odjekuju psovke, udarci, caruje užas koji nadmašuje ljudsko poimanje. Dobila je Gavella veliku žensku predstavu, jer Đorđe Kukuljica, u malenoj epizodi TV voditelja, tek je lik potreban da se priča zaokruži na pitanja i emocije današnje Ivane. Svih osam glumica odlično je odradilo nadasve zahtjevan posao, vjerujući priči i redateljici. Puno je ovdje tjelesnog - trke, bijega, padova, plesa, a u tome su sve glumice doslovno do kraja svojih snaga.
Tena Nemet Brankov, Ivana Bolanča, Antonija Staničić Šperanda i Lana Meniga tumače Ivanine prijateljice. Svaka od njih izgradila je u potpunosti svoj lik – od djevojčice do žene, bez pretjerivanja, jasno izgrađenih karaktera s jasnom pričom. Bojana Gregorić Vejzović je odlična u ulozi luckaste tete Slavice, koja pjevanjem skriva dramu koja je počela davo prije rata. Perica Martinović je baka, Ksenija Pajić mama, obje precizno odmjerenih emocija, zgrčene u tragediji, smrtima, gubicima, odlučne da sačuvaju jedino što im je ostalo – dvoje djece. Dijana Vidušim briljira u glavnoj ulozi, toliko da iza zadnje scene u gledatelju ostaje tek misao: “Bože, kako se ova žena vrati u svoj život?”. To je vjerojatno najviše što glumica može postići.
A zašto predstavu nisam gledala na premijeri? Činilo se pristojnim dati im još jedan dan, jer Lana Meniga, studentica ADU, uletjela je u zahtjevnu ulogu Zorice doslovno tri dana i dvije probe pred premijeru. Naime, baš je uloga Zorice tjelesno najzahjevnija, a Ivani Roščić je na jednoj od zadnjih proba “izletjelo” koljeno. Liječnička prognoza je glasila: najmanje tri mjeseca izvan scene, što je redateljicu i Gavellu stavilo u zaista nezavidan položaj. Na sreću Lana Meniga ne samo da je spasila termin premijere, nego ulogu igra tako da nitko ne može otkriti kada ju je dobila.
I za kraj: ako vam prije početku priđu glumice i u pravoj maniri slavonske dobrodošlice ponude rakijicu, poslužite se. Trebat će vam.
