U Subotici se upravo prikazuju filmovi Željka Radivoja, filmaša koji je izuzetno poštovao “lik i djelo” Tomislava Gotovca, najkontroverznijega hrvatskog umjetnika druge polovice 20. stoljeća. Gotovac (1937. – 2010.) je tipičan multimedijalac koji je svim medijskim praksama ispitivao zanemarene dimenzije stvarnosti koliko i stvarnost samih medija. Filma osobito. Ni danas, tolika desetljeća nakon Gotovčevih provokativnih akcija, običan svijet nije načistu je li ili nije umjetnost to što je napravio Gotovac – kasnije samoprozvan Antonio Lauer. Vjerojatno kulturne ustanove, galerije i školski programi nisu dovoljno učinili da odgovor na to pitanje bude jasan kao što je jasan kad se pitamo je li Murtićeva slika umjetnost... No tu je bio Željko Radan.
Što (ni)je umjetnost
Samouk u filmu Radan je svoje znanje izgradio do profesionalne razine. A projekcijama njegovih filmova o Tomu Gotovcu u vojvođanskom art kinu “Lifka” još danas će publici u susjednoj zemlji biti jasniji fizički i mentalni tragovi kojima je Gotovac oblikovao jedno od najznačajnijih opusa nove umjetničke prakse u nas. Upravo je desakralizacija definicije same umjetnosti stavljena u pitanje njegovim čuvenim akcijama, s legendarnim performansom “Zagreb, volim te” na vrhu.
Živjeti art
Radivoj snima Gotovčevo svjedočanstvo o zabrani filma “Plastični Isus”, ali i sam radi eksperimentalne kratke filmove na tragu Gotovca. U Subotici su sinoć vidjeli Radivojevu cjelovečernju dokumentarnu kroniku o Gotovcu “Živjeti art 77”, a danas će i ostale.Već sutra ciklus hrvatskog filma u Vojvodini predstavlja novo jako filmaško lice: Branka Ištvančića. I njegov Oktavijanom nagrađeni “Plašitelj kormorana” između ostalih.
Izvrsno!