Tehnike se mijenjaju, a umjetnost ostaje uvijek ista…“
Claude Monet
Moj prijatelj slikar je od rođenja nosio nesvakidašnji talent za slikanje i modeliranje. Talent koji je tijekom vremena malo mijenjao i oplemenjivao. Kroz njega je prigovorila čudesna snaga prirode.
Postao je poznat po portretu žene koja je nazvana Doriana Gray. Dobila je to ime zbog tajanstvenog slijeda događaja. Ona se iznenada pomladila, a portret koji je naslikao moj prijatelj iznenada je „ostario“.
Činilo se uistinu kako portret stari umjesto svoje vlasnice. Mnogi su govorili kako se radi o triku. Kako je vlasnica portreta bila na plastičnoj operaciji i zatezanju lica. A kako je moj prijatelj slikar, koji je uvijek spreman na šalu, portretu nadodao samo nekoliko bora više, nego što ih ima njena vlasnica stvarajući tako vizualan dojam kako portret stari.
Bila je to svojevrsna poruka za nju – kako će je vrijeme jednom ipak sustići i kako se ne može operirati u nedogled.
Bilo kako bilo, radilo se ovdje samo o šali ili o stvarnom slijedu tajanstvenih događaja, za mog prijatelja se pročulo i on je postao tražen.
Nalazeći se u prijateljevu ateljeu i okružen njegovim slikama i skulpturama, osjećao sam se kao da se nalazim u panteonu egipatskih bogova koji su stilizirano prikazani sa životinjskim glavama. Jasno je da on za svoju vlastitu inspiraciju uzima nešto od te ikonografije.
Kritičari su govorili kako su njegove nove slike i skulpture nepatvoreno zrcalo našeg vremena. Je li to bilo baš tako? Možda su prije svega bile zrcalo njegove duše. Možda su nam te slike, više nego išta drugo, govorile o njegovim strahovima, o njemu samom?
Prijatelj me je poveo u jedan kraj svojeg ateljea gdje se je nešto golemo naziralo, odnosno nešto golemo bilo je pokriveno velikim platnom. Sigurno je to bila neka njegova nova skulptura?
Maknuo je pokrivač u stranu. Ispod se pojavila veličanstvena drvena skulptura, replika trojanskog konja. Bila je dovoljno velika da se on uvuče u nju. Što je uskoro i učinio. Na trbuhu konja nalazila su se vrata. On ih je otvorio, uvukao se u unutrašnjost drvenog konja, a zatim je zatvorio vrata za sobom. Mogao sam ga čuti kako govori.:
– Evo, otkrio sam način kako se prikrasti strogim bogovima umjetnosti i kako ih zavarati. To je moja tajna. Vrlo je jednostavno… Otići ću na Olimp umjetnosti s ovom skulpturom. Pokucat ću na vrata grada bogova umjetnosti. Kada bogovi otvore vrata, ugledat će skulpturu. Neće joj moći odoljeti. Uvući će je u grad umjetnosti. U okrilju noći iskrast ću se iz skulpture i pokorit ću grad umjetnosti, pokorit ću njihove stanovnike…
Dok je on tako uživljeno govorio, nešto se nevjerojatno počelo događati. Konj se pokrenuo. Činilo se kao da se skulptura miče sama od sebe. Ja sam mislio da on nekako upravlja skulpturom, a on je mislio da ja guram skulpturu. On se pobunio iznutra, a ja sam s negodovanjem u sebi mislio – što to on sada izvodi? A tada mi je sinulo! Bogovima umjetnosti se ta skulptura zaista svidjela, a oni nisu željeli čekati da je netko dovuče na Olimp umjetnosti. Nisu imali toliko vremena. Željeli su je sada i odmah!
Želio sam mu sve to u jednom dahu reći… No odjednom kretanje konja se ubrzalo. Činilo se kao da će konj svom silinom udariti u zid sobe i da će se raspasti na svoje sastavne dijelove, odnosno na male drvene komadiće. No umjesto toga kretanje konja se iznenada zaustavilo.
Što se dogodilo? Nisam znao. Slikarov glas više nisam čuo.
Lagano drhteći, približavao sam se drvenom konju. Drhtavom rukom otvorio sam vrata na njegovu trbuhu… Očekivao sam da će kroz vrata sablasno ispatsi jedna slikarova ruka ili njegovo tijelo. No nije se dogodilo ništa od navedenog. Pričekao sam nekoliko trenutaka, prikupio sam hrabrost, a zatim sam zavirio u unutrašnjost konja. Pobojao sam se za slikara. Pomislio sam da je doživio srčani udar i da u nemoći leži unutar konja, čekajući da ga spasim.
Čekalo me je najveće iznenađenje… Potpuna praznina!
Uzalud sam ja kucao svuda po konju očekujući da ću pronaći još jednu skrivenu komoru unutar drvene strukture u koju se slikar uvukao kako bi pojačao svoju šalu. I sada, suspregnuvši se da ne prasne u smijeh, likuje nad mojom nemoći i panikom.
Ali nikakve druge komore u konju nije bilo… A ona jedna jedina, u njegovoj unutrašnjosti, bila je sablasno pusta...
Bio sam osupnut.
Nekako sam se iskobeljao iz konja... Samo sam spuznuo u obližnju fotelju i potražio sam neko piće koje bi me povratilo iz šoka. No ništa me više nije moglo povratiti.
U tom stanju sačekao sam policiju. Sve sam im ispričao, a oni su nastavili uzaludnu potragu. Znao sam da ga nigdje neće naći jer on je uspio, posve uspio u svojem naumu. Nekim čudom replika trojanskog konja poslužila je svojoj svrsi. S pomoću nje slikar je bio prebačen pred vrata Olimpa umjetnosti, tamo gdje je oduvijek želio biti. Trojanski konj je i ovdje poslužio da se lukavom taktikom čovjek uvuče tamo gdje želi biti.
Čak i sama replika poslužila je svrsi, baš kao davni i drevni original.
Morat ću i ja nešto slično napraviti kako bih se lukavo približio bogovima umjetnosti. No moj konj neće biti napravljen od drveta, već od riječi.
Sačinit ću trojanskog konja od riječi, omotat ću se riječima i uvući ću se u poetski obris konja…
Baš me zanima hoću li postići isti rezultat kao moj prijatelj slikar?
„Baš me zanima hoću li uspjeti prevariti i zavarati stroge bogove umjetnosti“, razmišljao sam dok sam napuštao njegov stan.
Dakle zaista, autor treba imati hrabrosti pa dozvoliti da se javno objavi ovakav njegov tekst. (Na hrabrost urednika koji odlučuje što će se na ovu stranicu postaviti već smo navikli.)