Hrvatska književnica Sanja Pilić potječe iz umjetničke obitelji jakih i prepoznatljivih žena. Njena baka bila je ugledna slovenska književnica i prevoditeljica Zofka Kveder, a majka poznata hrvatska književnica Sunčana Škrinjarić.
Umjetnošću joj se bavi i kći Vladimira Spindler. Sanja Pilić lektirna je autorica, a njene knjige već su godinama među najposuđivanijim u hrvatskim knjižnicama pa je tako 2015. godine imala čak 25.000 posudbi u županijskim knjižnicama, maknuvši s prvog mjesta do tada nedodirljivog Pavla Pavličića.
Prva joj je objavljena knjiga baš knjiga kratkih priča “Ah, ludnica” iz 1985. godine. Potom slijede “Tjeskoba šutnje”, “O mamama sve najbolje”, “Zafrkancije, zezancije, smijancije i ludancije”, “E baš mi je žao”, “Sasvim sam popubertetio”, “Mrvice iz dnevnog boravka”, “Ženske pjesme”, “Jesam li se zaljubila”, “Što mi se to događa”, “Želim biti posebnaaaa”, “Hej, želim ti nešto ispričati”...
Sanja Pilić autorica je i čak dvadeset i pet slikovnica, među kojima se izdvajaju one o djevojčici Maši koje su stekle iznimnu popularnost. Sanja Pilić je i nositeljica Časne liste IBBY-ja za 2008. godinu. Mozaik knjiga prošle joj je godine objavio i opsežne “Sabrane pjesme” ukoričivši gotovo sve autoričine pjesme, a ove godine objavljena joj je i knjiga zapisa s Fejsa “Sve što sam naučila”.
Vi ste na natječaju Večernjeg lista za kratku priču dobili drugu nagradu 1982. godine, kada je prvu nagradu dobio Kazimir Klarić, a treću Zvonimir Buljević. Zanimljivo da je predsjednik žirija također bio akademik Milivoj Solar, kao i ove godine. A treću nagradu osvojili ste 2006. godine.
Hoćete li sada, nakon osvajanja prve nagrade, prestati slati priče na natječaj Večernjeg lista?
Ha-ha, vjerojatno neću. Vjerna sam Večernjakovoj priči od, čini mi se, 1978. godine. Tada sam objavila prvu pod naslovom “Kratka priča o malom čovjeku.” Od onda sam se uglavnom svake godine javljala na natječaj. I sve priče koje sam poslala bile su objavljene. U jednom periodu čak sam i ilustrirala priče drugih autora.
Poznato je da ste već godinama najposuđivanija književnica u hrvatskim knjižnicama. A kako stojite s književnim nagradama?
S nagradama dobro stojim, dobila sam do sada tri puta nagradu Grigor Vitez, dva puta nagradu Ivana Brlić Mažuranić, dva puta nagradu Kiklop, zatim nagradu Mato Lovrak i prije godinu dana u Tuzli i nagradu Mali princ koja se dodjeljuje za knjige koje se objavljuju u regiji. Malog princa dobila sam za knjigu “Pošalji mi poruku”. Također sam dobila i odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Antuna Radića.
Koliko je vaša ovogodišnja pobjednička priča “Delete” i svojevrsni literarni protest protiv sveopće tehnologizacije društva?
Iskreno, nisam protiv tehnologizacije društva ako ona ne donosi usput i površnost, nemanje slobodnog vremena, opčinjenost medijima, veliku mogućnost manipulacije i slično. Najviše umara to što naši životi sve više sliče životima u računalnim igricama u kojima stalno moraš osvajati sve više nivoe u sve bržem tempu. Bilo da se radi o školi, zaposlenju, izgledu, obrazovanju, stalno moraš napredovati da bi bio “tržišno” interesantan.
O toj utrci sa samim sobom i drugima ovisi nam egzistencija. Isto nas tako ubija i količina informacija koju upijamo. Obično loših. Zato bi bilo zgodno imati opciju “delete” u stvarnom i praktičnom životu, da možeš sve nepotrebno što ti se naseli u misli jednostavno izbrisati. A katkad bi bilo poželjno komplicirane odnose, pa i neoprano suđe u kuhinji takvom jednom “delete” čarolijom učiniti da nestanu.
Imaju li u Hrvatskoj autori koji pišu samo za djecu jednak status kao oni autori koji pišu samo za odrasle?
Autori koji pišu samo za odrasle obično podcjenjivački gledaju na pisce za djecu, ali to mi ne smeta. Prije je tog podcjenjivanja bilo daleko više. Činjenica je da se čitatelji stvaraju u dječjoj dobi pa smo mi kao neki most preko kojeg se dolazi do publike koja će kasnije pratiti knjige za odrasle.
Nedavno vam je Mozaik knjiga objavio i opsežnu zbirku poezije. Postoji li uopće neka književna forma u kojoj se niste okušali?
Zapravo i ne. Pjesme sam pisala na nagovor Danijela Dragojevića koji je uređivao emisiju “Poezija naglas”. Uvijek kao da trebam poticaj ili inspiraciju za pisanje. I Večernjak me svojim natječajem zapravo poticao na pisanje priča. A moja dječja publika također me inspirirala da pišem za njih. I njihove mame koje mi katkad šalju poruke kako su mi zahvalne jer su im djeca zavoljela čitanje čitajući moje knjige.
Godinama ste vjerni jednom te istom izdavaču, i to Mozaiku knjiga. Kako to s obzirom na to da je kod nas dominantna praksa da autori stalno mijenjaju izdavače?
Mozaik knjiga je vrlo korektna i kreativna izdavačka kuća koja se brine o svojim autorima. Isplate honorara su redovne, odnosi prijateljski i suradnički. Urednik Zoran Maljković obično ima zgodne ideje o novim projektima. Serija slikovnica o djevojčici Maši, čija je popularnost zaista velika, bila je njegova ideja.
Također često daje novim i nepoznatim, a talentiranim ilustratorima mogućnost da se okušaju u izradi slikovnica za djecu. Tako je skupio nemali broj kvalitetnih pisaca, ali i ilustratora oko sebe.
