Glumica Minja Peković Sarajka je rođena 1983. godine. Diplomirala je glumu na dramskom odsjeku Akademije umjetnosti u Novom Sadu, u klasi profesora Borisa Isakovića, a od 2007. godine stalna je članica ansambla Narodnog kazališta u Subotici. Zbog čestih gostovanja tog kazališta na Danima satire dobro je poznaje i zagrebačka kazališna publika. Na lanjskim Danima satire upravo je ona osvojila Nagradu za najbolju žensku ulogu u predstavi "Kus petlić" Aleksandra Popovića u režiji Milana Neškovića i izvedbi Narodnog kazališta Népszínház Subotica. Za tu je ulogu dobila i cijenjenu Sterijinu nagradu.
No ove godine Minja Peković na festival u Kerempuhu vratila se s jednom vrlo posebnom i vrlo osobnom pričom. "Bravo za klauna", također predstava njezina matičnog kazališta iz Subotice, njezin je autorski projekt, predstava za koju je napisala tekst, koju je režirala, za koju je izabrala glazbu i koju igra, a nastala je na temelju njezinih dnevničkih zapisa koje je vodila tijekom borbe s karcinomom dojke.
Razgovarale smo u četvrtak ujutro, na dan kada je navečer u Kerempuhu igrala predstava "Bravo za klauna", a možda je i bolje tako, jer glave su ipak bile malo "hladnije", emocije "tiše".
Predstava s kojom gostujete na ovogodišnjim Danima satire Fadila Hadžića duboko je osobna. U kojem ste trenutku shvatili – i prihvatili – da je vaš život postao kazalište?
Bio je to trenutak u kojem se više uistinu velikih stvari dogodilo u isti čas: počeo je lockdown zbog pandemije koronavirusa, dijagnosticiran mi je karcinom, moja je kći slavila prvi rođendan. Taman su mi trebale početi probe za novu predstavu, jer sam se vraćala s rodiljskog, ali kada se sve to dogodilo, bilo mi je jasno da je to predstava. Ogromna! Više sam puta sam istaknula da bih, kad bih gledala film u koji bi autori stavili baš sve to, rekla da su pretjerali. Ili kao što bi rekao jedan moj kolega: "Dao bih tom filmu tri od deset na IMDB-u". Bio je to trenutak u kojem sam samu sebe počela gledati sa strane, jer činilo se da je sve to aranžirano, da sam se našla u nekom snu, nekoj vremenskoj kapsuli. Činilo mi se da živim neku vremensku distancu, kao da su počele neke igre bez granica.
Vi ste zapravo usporedo s borbom s bolešću pisali. Koliko je to bilo katarzično? Koliko je pomoglo?
Puno mi je značilo pisanje, a na nj me uputila moja prijateljica, redateljica Ana Đorđević, kada mi je rekla: "Piši! Bit će ti sigurno lakše. Čak i ako iz toga ništa ne nastane, bit će ti lakše." Ja sam prihvatila taj savjet i pisala sam dnevnik. Zanimljivo je da, kada je došla ponuda mog kazališta za ovaj projekt, kada sam prvi put razgovarala s našim ravnateljem Milošom Nikolićem, on je spomenuo Edith Piaf, a to je bila glazba koja je svirala u mojim slušalicama dok sam hodala u bolnicu, bila na terapijama. U tom sam trenutku shvatila da je to – to, život i kazalište u istom paketu. Tada sam tražila vrijeme da svoje zapise spojim u tekst i u prvom trenutku kada sam sjela pisati tekst za predstavu dnevnik nije bio uz mene, jer konstantno živim na relaciji Beograd – Subotica. U tom trenutku moj je dnevnik bio u drugom gradu. Bez obzira na to, počela sam pisati znajući da ću poslije u dnevniku "čekirati" je li u njemu nešto što je emotivno važno, a što sam izostavila. Tako sam napisala tekst za predstavu i predala ga. Kada sam ponovno čitala dnevnik, malo sam se lecnula jer ništa nisam zaboravila od svega što se događalo, ništa nisam propustila, ali način obrade bio je drastično drukčiji.
Pomogao je, dakle, taj vremenski odmak?
Jest, ono što u prvom mahu mora iz čovjeka izaći kao svojevrsno čišćenje, to je sirovo, bijesno i tužno. Sačuvala sam sve te emocije, nisam željela napraviti predstavu kao da one nisu postojale, ali se po načinu na koji sam im pristupila kada sam pisala tekst vidi se da su moj mozak, kao i moja duša, već prešli neki put.
Ovo što mi sada govorite vratilo me u jednu knjigu koju sam čitala kao srednjoškolka, a napisao ju je jedan Švicarac tijekom svoje borbe s karcinomom. Knjiga se zove "Neisplakane suze", jer on tvrdi da je svaki karcinom baš to, da nam se sve ono što potisnemo u sebi vrati na taj način.
Da, sada kada to čujem mogu reći da to korespondira sa mnom. Svi mi danas živimo jako brzo i da bismo bili operativni, konstruktivni i praktični, zanemarujemo sve te stvari koje su duši važne, one koje se uglavnom ne uklapaju u to područje praktičnosti života.
Da treba jesti svaki dan, platiti račune...
Treba, treba uz to biti i roditelj i dijete i supruga i prijateljica, kolegica, susjeda... Sve to treba servisirati svaki dan i za nas same ostane nam jako malo vremena. I onda nešto nikada više ne dođe na dnevni red, ono što moramo sami sa sobom odraditi. I tako jedno guranje pod tepih, drugo, peto... I tu se stvori ta bombica koja eksplodira u čovjeku. Ili se na našem licu pojave suze čak i kada ih izazove nešto posve banalno. I onda se zbog toga još pojavi i stid: što ja tu sad nešto plačem, dramim... A zapravo je to taj ventil naše duše koji ponekad "prozviždi" poput express-lonca. Puno je u svakome od nas tih potisnutih uvreda, suza, neispunjenih nada, snova, očekivanja...
Nisam vas željela prekidati, ali moram pitati zašto baš Edith Piaf? Što ste pronašli u njezinoj glazbi?
U tom trenutku kada sam je tako intenzivno slušala malo sam znala francuski, učila sam ga u školi, imala to neko bazično znanje, ali ne takvo da mogu pratiti njezine stihove. A oduvijek sam je voljela. No kada je počela korona i to moje pješačenje do bolnice, trebalo mi je nešto u slušalicama dok hodam, nešto što će pratiti ritam mojih koraka. I tako sam puštala njezine pjesme i razumijevala ih srcem, bila je to glazba koja je u meni budila mnoštvo asocijacija. Tek sam kasnije, učeći francuski, shvatila čega sve ima u tim stihovima. Ali u tom trenutku, dok je ta glazba stalno bila uz mene, u meni, a ja još nisam imala dovoljno znanja, njezina glazba mi je davala elan. Bila je to vitalna energija, energija radosti.
Opet radost koja ja izašla iz teškog života, jer njezin život sigurno nije bio lagan?
Apsolutno, uz učenje francuskog pročitala sam i njezinu autobiografiju i shvatila koliko me toga s njom spaja: i sama bolest i činjenica da se ona jako puno puta selila, i djetinjstvo u ratnim okolnostima, neimaština, glad, umjetničko biće koje pokušava naći svoj put. Ona je imala kćerkicu koju je izgubila, baš kao što je ona strahovala da će izgubiti dijete, ja sam strahovala da će moje dijete izgubiti majku. Sve se to preklopilo, kao i pitanje vjere, okretanje vjeri u trenutku kada je najteže... I tako je "Klaun" priča o dvije različite umjetnice koje imaju gomilu paralelnih stvari koje spajaju njihove živote. Možda je to ta vrsta univerzalnosti koja nam treba, jer tehnologija napreduje, ali ljudska duša je ona ista kakva je bila u prethistoriji. Ona se ne mijenja.
Ono duboko ljudsko što smo ponijeli iz pećina?
Baš kao što kaže moja psihoterapeutkinja: "Tehnologija nam je iz 21. stoljeća, ali emocije su nam pećinske". I to je to.
Dakle, vratimo se na samo nastajanje predstave "Bravo za klauna". Tekst ste napisali i predali, znate da ćete raditi predstavu o svojoj borbi s teškom bolešću... Ali kako je u tu priču ušao klaun?
Meni je prva asocijacija na glumca klaun. On je za mene praroditelj glumca. Glumac je javno izložen, on plače kada bi se smijao, smije se kada bi plakao, baš kao i klaun, uz kojega publika, baš kao i uz glumca, ima pravo na vlastiti doživljaj, bez obzira na to kako je klaunu ili glumcu u tom trenutku. Shvatila sam da ću s jednim izlaziti na scenu dok se u mom životu događa nešto sasvim drugo i tako je to postao lik klauna. A i ono što je meni jako važno u igri klauna je istovremeno ono što mogu poistovjetiti sa svojom terapijom, a to je da klaun ne uklanja prepreke sa svog puta, nego se bori s njima. Nama koji ga gledamo u tome leži njegova komika, ali on nikada ne odustaje i uvijek dođe do nekog rješenja za svoj problem. Nama je to možda smiješno, čak i sumanuto, ali on je došao do rješenja i on je sretan. Ta želja da se prepreke ne uklone, nego da se čovjek uhvati ukoštac s njima, to je meni pomagalo u terapijskom smislu.
Vidjela sam, naravno, fotografije iz predstave i puno sam simbolike pronašla u činjenici da vi zapravo igrate u kavezu? U krletki?
Da, bila sam u izolaciji deset mjeseci, a svaka je izolacija svojevrsni kavez. Uz to Piaf na francuskom slengu znači vrapčić. Tako je napravljena krletka, ali čim čovjek vidi te rešetke, vidi i zatvor. Izolacija i jest neka vrsta zatvora, zato na sceni visi i gomila malih krletki, jer moja se bolest dogodila u vrijeme kada su svi ljudi bili odvojeni, svatko za sebe sam, u nekoj svojoj odvojenoj kapsuli. Meni čak i ona jedna maska koju smo nosili u pandemiji izgleda kao kljun ptice i baš nju koristimo na sceni, jer smo zaista jedno vrijeme hodali svijetom sa svojim kljunovima. I zato su ti kavezi i simboli neisplakanih suza ljudi koji su se razboljeli. A moj moto za cijelu ovu predstavu, koji također poziva na kavez, rečenica je jednog američkog onkologa koji je, kada su ga pitali ima li nešto što je zajedničko svim onkološkim pacijentima rekao: "Shvatio sam da rak nastaje kada čovjek sklopi krila".
Vjerujem da je vama ova predstava bila dio terapije. Koliko ona pomaže drugim ljudima?
"Feedback" koji dobivam pokazuje da pomaže.
Vidjela sam na YouTubeu da su vas na premijeri u Subotici, ali i na gostovanju u Beogradu, ispratili stajaćim ovacijama.
To su te divne reakcije kada se susretnem s ljudima. Moj prvi cilj bili su ljudi koji su se liječili poput mene, ali i svi ljudi koji u obitelji ili među bliskim ljudima imaju oboljele i sa strane pokušavaju biti tu za njih, ali ne znaju kako. Ti su mi ljudi bili ciljana grupa publike. I ostalo je pitanje što će biti sa zdravim ljudima, onima koji nemaju to životno iskustvo, hoće li njima sadržaj predstave biti previše? Hoće li im biti dosadno? No pokazalo se da se kod njih pojavio jedan drukčiji doživljaj ove predstave, da su se ti ljudi zapitali: gdje sam ja sam sa sobom, sa svojim emocijama? Kada čovjek sam sebi može reći: zdrav sam, svi su moji dobro, čini se da je sve u savršenom redu. Ali baš takvi ljudi rekli su mi kako su nakon predstave razmišljali: gdje sam ja, što sam želio, opraštam li ljudima, volim li ljude... To mi je bilo jako drago čuti, jer su me emocije i reakcije tih ljudi uvjerile da je ova predstava za sve, da svatko u njoj može naći nešto za sebe. Jedan kolega pričao mi je kako je gledao predstavu, a iza njega su sjedile žene koje su prošle liječenje te kako je iz njihovih prošaptanih komentara shvatio kako on ne zna što dolazi sljedeće u predstavi, ali one su sve to znale unaprijed i njihov je zaključak, uz suze, bio: "Sve je bilo baš tako!" Njemu je to bilo strašno potresno. Meni je s druge strane cijelo vrijeme bilo važno da predstava u konačnici osnaži ljude, da im ne zacrni horizont.
Upravo to, taj začudni trag ljudskog optimizma, čak i humora, meni ovu vašu priču i predstavu veže uz monodramu koju je tu kod nas radila mlada glumica Lucija Barišić. Ona u predstavi "Posljednji čin" govori o smrti majke, ali i gradi toplu i optimističnu priču o životu koja doslovno osnažuje publiku. Dokazala je time da se kroz tragedije prelama život, ali i sve ono što nam je smiješno u životu.
Ne ide jedno bez drugoga. Sve je to naša perspektiva, naš doživljaj stvarnosti, kao na onom čuvenom crtežu na kojem su dva kamiona i dva psa, a koji poručuje: onaj tko neće, njega život vuče, a onaj tko hoće, kroz život trči. Isti su kamioni i iste uzice kojima su psi vezani za njih, ali jednog psa kamion vuče za sobom, i zamalo ga je ugušio, a drugi pas veselo trči s tom istom uzicom oko vrata. Tako sam i ja sebi u glavi posložila stvari: možda sve to nije poslano da me ubije, nego da me spasi. I već u toj promjeni perspektive sve je bilo drukčije i ja sam to fizički osjećala. Kada sam psihički bila najradosnija, najpoletnija, s najviše vjere da je sve tako kako treba biti, tada sam kroz kemoterapije najlakše prolazila, ali kada sam emotivno bila loše, najviše me boljelo, najviše sam patila.
No ono što je meni posebno zanimljivo, pa i dojmljivo, s profesionalne, glumačke strane jest činjenica da ste za povratak nakon bolesti odabrali najtežu glumačku formu – monodramu?
I to je simbolika cijeloga toga puta: čovjek kroz vatru mora hodati sam. Ali to ne znači da mu nisu potrebni ljubav i podrška sa strane, da mi nije važno da su moji ljudi oko mene. I kada sam sama na sceni, oko mene su moji ljudi: rekviziter, inspicijent, garderobijerka, Miroslav, koji svira harmoniku, u kutu je scene... Ja osjećam njihovu energiju, iako sam sama na sceni, sama u krletki. Tako je i svim pacijentima koji se bore s bolešću. Možete imati oko sebe i prijatelje i obitelj, ali taj put morate proći sami. Taj put unutra, u sebe samoga, svaki čovjek mora proći sam. I kada odete k psihoterapeutu, on će reći: Tako, tako i tako, pomoći će da posložite stvari, ali dalje je opet sve na vama. I opet ste sami. Ta rečenica da čovjek kroz vatru hoda sam za mene je značila: E, pa izvoli. No nakon što sam prošla kroz to, još mi je važnije da jako osjećam energiju ljudi oko sebe. Monodrama jest fizički zahtjevna glumačka forma, ali vjerujte mi, kada "Klaun" završi, svaki put kada se poklonim publici i kada mi se taj val energije iz gledališta vrati, čini se da su mi rezerve energije pune. Ponekad pomislim da bih mogla sve ispočetka, odigrati predstavu još jednom. To su toliko jake emocije da mi se sve što sam dala na sceni vrati multiplicirano. Zato je ovo predstava u kojoj nema trošenja, to je onaj čarobni krug koji se ne događa često.
Koliko vam u tom kontekstu znače ovakva gostovanja?
Jako puno, prije svega u emotivnom smislu, jer moja je želja da moja profesija u ovoj predstavi bude mala misija. I velika mi je želja da "Klaun" putuje što više, da dođe do što većeg broja ljudi. Naravno, svako gostovanje je priča za sebe i svakim je danom sve teže, jer je u kulturi sve manje novca. Uvijek je u kulturi najmanje novca, svima nama je to jasno, ali vjerujem da će ova predstava doći do svih ljudi kojima je ona potrebna, jer ovo je vrsta predstave koja treba ići k ljudima, a ne oni k njoj. Sumanuto je očekivati da će netko, posebno netko tko je bolestan ili se tek oporavlja, sjesti u autobus i recimo s juga Srbije doći u Suboticu. Mi možemo puno lakše otići tamo gdje smo potrebni.
Narodno kazalište iz Subotice čest je gost na Danima satire Fadila Hadžića, a vi ste baš lani odnijeli i glavnu žensku glumačku nagradu za ulogu u predstavi "Kus petlić", koja je također nagrađena glavnom nagradom za najbolju predstavu u cjelini?
Mislim da je meni ovo četvrto gostovanje na Danima satire i svaki put mi je to prekrasno iskustvo. Uvijek je sjajna atmosfera, a festival mi je i blizak svojim senzibilitetom. Baš me razveselilo kada sam čula da me ovogodišnja izbornica Željka Udovičić Pleština izabrala za festival. Uz to, bilo mi je jako drago što ću imati prilike pokazati ljudima kroz što sam sve prošla. Naime, lani sam bila na Danima satire s predstavom koju sam radila nakon ozdravljenja i vraćanja na scenu. I za nju sam u Zagrebu dobila nagradu. I to su ljudi koji me znaju i kada sam igrala Lovorku u Tomićevu "Čudu u Poskokovoj Dragi", koji kontinuirano prate moj rad, no ne znaju koliko se toga događalo u mom životu. Lani su me gledali kao Milju iz "Kus petlića", a što je bilo između, vidjet će sada. Zato ovo gostovanje doživljavam kao nešto posve posebno, na osobnoj razini. Zaista ovo za mene nije nastup na festivalu, nego nastup s kojim dolazim svojoj publici koja me prihvatila i prije i poslije moje bolesti, a sada ću im pokazati sve što je bilo između toga. I zato mi je ovo vrlo emotivno.
Dakle, "Bravo za klauna" vraća nas u prošlost, a što se priprema za budućnost?
Taman smo završili Nušićeva "Narodnog poslanika", veliku međunarodnu koprodukciju s Istarskim narodnim kazalištem iz Pule, tako da sam u Zagreb stigla iz Istre, gdje smo imali premijeru 7. lipnja. Predstavu je režirala Snežana Trišić i imali smo pulsku premijeru, a subotička će biti kada dobijemo obnovljenu zgradu, jer ova produkcija jedan je od projekata predviđenih za otvaranje nove zgrade kazališta nakon punih šesnaest godina izgradnje. Znamo već da ćemo "Narodnog poslanika" igrati i u Rijeci i to je najnovija predstava koju sam radila, jako zanimljiva jer je suradnja bila stvarno sjajna i zato što su tu i glumci iz Zagreba i Subotice, uz glumca iz Pule koji je novosadski student glume. Zaista je bilo divno raditi na toj predstavi. I svi jedva čekamo da je i svi vi vidite, da se sretnemo s publikom. Sada će uskoro krenuti i neke stvari koje sam snimala u međuvremenu, počevši od jedne TV serije u kojoj imam glavnu ulogu.
Hoće li tijekom ljeta biti vremena za odmor?
Hoće, hoće! I tome se radujem.
