Što je ostalo od književnosti u medijima, bio je naziv ugledne tribine Književni petak održane sredinom veljače u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici. Tribine sa sličnim nazivom i intencijom proteklih je mjeseci organizirao i hrvatski centar PEN-a. Na njima se uvijek obilato kritizira ovo intenzivno trivijalno vrijeme koje i u svojim mainstream medijima podcjenjuje književnost, ali i druge vrste umjetnosti. Kritike nestaju, a mijenjaju ih slikovite fotoreportaže u kojima modno osviješteni novinari i kritičari komentiraju obuću i odjeću, nakit i poze slavnih i manje slavnih “šoubizova”.
Nije bitno što je autor napisao, nego tko je došao na predstavljanje i sjeo u prvi red. Nema opširnih intervjua, ali tu su kratke i efektne izjave na aktualne teme i temice. Urednike ne interesira poezija ili filozofija, ali se jagme za prvim stranicama romana neukih starleta i estradnih zvjezdica te glumica koje su u vezi s vlasnicima penthhusea, po mogućnosti na zagrebačkom Cvjetnom trgu, koji nema filmske i kazališne dvorane, ali zato ima prodavaonice cipela i parfema.
Nisam bio na tribini Gordana Nuhanovića u Gradskoj knjižnici, pa ne znam jesu li sudionici spomenuli da su u medijima, i ovakvim kapitalističkim i profitnim, površnim i pokvarenim – od književnosti ipak ostali – književnici. U novinama sasvim sigurno ima sve manje književnih kritika.
Sasvim sigurno ima i sve manje dugih intervjua na desetak i više kartica. Možda ima i sve manje kriterija i profesionalnog poštenja, informacija iz svijeta i kvalitetnih prijevoda. Ali nikako se ne može reći da u novinama pa čak i u najopakijim mainstream medijima nema književnika! I književnica, naravno. Pa jedan od vodećih hrvatskih prozaika Zoran Ferić već godinama uporno i angažirano piše svoju kolumnu u žilavom Nacionalu. I omiljeni pisac domaćih bestselera Renato Baretić, koji je novinarsku karijeru počeo baš u Večernjaku, redovito piše kolumne u tjednicima. U sadašnjem Večernjem listu, i to baš u ovom subotnjem Obzoru, redovito pišu autorica “Hotela Zagorje” Ivana Simić Bodrožić, ali i pjesnik, dramatičar i prozaik, te strastveni meštar od knjiga i predsjednik Goranova proljeća Ivica Prtenjača. Kako se mogu zanemariti česti i brojni novinski napisi, kolumne, propovijedi, eseji i kozerije Miljenka Jergovića, Ante Tomića, Đermana Senjanovića, Borisa Dežulovića. Ede Popovića, Ivice Đikića, Vlahe Bogišića, Viktora Ivančića, nedavno preminulog Milorada Bibića Mosora, ali i Milane Vuković Runjić, Tene Štivičić, pa i Slavenke Drakulić, koja piše i u zemlji i u inozemstvu? U novinama se znao javljati i akademik Pavao Pavličić, koji redovito piše u Vijencu Matice hrvatske, kolumne piše i izdavač Josip Pavičić, koplje u trnje nije potpuno bacio ni Zvonimir Milčec...
Jedino ona vatrena i kolumnistički plodna riječka književnica Vedrana Rudan malo teže stoji s hrvatskim urednicima i u novinama i na televizijama, pa se mora snalaziti putem svemogućeg i nimalo neutjecajnog interneta na kojem račune polaže samo sebi. I, naravno, najužoj obitelji. A blagodati pisanja putem interneta i te kako koriste i urednik vatrometnog Knjigomata Rade Jarak, pa Olja Savičević Ivančević, Željko Špoljar...
Istina je da su mnogi novinari pišući u omraženim i podcjenjivanim novinama došli do književničkih udruga i nagrada, do javnih knjižnica i publike, do literarnog statusa i uspjeha, do prevoditelja i međunarodnih sajmova. Pa su donekle čak i izbrisane granice između novinarstva i književnosti, što i nije nikakva hrvatska osobitost i novost.
No, svi spomenuti (i oni nespomenuti) pisci koji redovito pišu u dnevnicima, tjednicima i lokalnim glasilima ili surađuju u televizijskim i radioemisijama, ujedno su i promotori i veleposlanici i hrvatske književne riječi. Oni su također ono nešto “što je ostalo od književnosti u medijima”, makar se to možda i ne sviđa svim zluradim katastrofičarima i kritičarima hrvatske medijske zbilje.
Oni su i zaslužni što se o literaturi ipak ne raspreda samo u nekim getoiziranim niskonakladnim časopisima obraslim u drač nego se i te kako važne književne a onda i društvene teme otvaraju i u medijima koje narod ne samo čita nego i kupuje.
