Multimedijalni institut nastavio je s objavljivanjem lijepo oblikovanih (Dejan Dragosavac Ruta) knjižica koje imaju bibliofilsku težinu. Najnovija u nizu knjiga je Dubravke Ugrešić “Brnjica za vještice” koja već i svojim naslovom zorno govori o literarnim, društvenim i političkim pozicijama s kojih se opetovano javlja najcjenjenija hrvatska književnica u inozemstvu. Svojedobno je i Dubravka Ugrešić proglašena vješticom iz Rija, što je bio skandal koji je imao i trakavičasti sudski epilog. Knjižica koju je uredio Petar Milat ima i drugu važnu autoricu, teoretičarku književnosti i kulture Merimu Omeragić na čiji intervju s Dubravkom Ugrešić otpada više od dvije trećine sadržaja. U prvom esejističkom dijelu knjige nazvanom “Kako upropastiti vlastitu junakinju” Dubravka Ugrešić bavi se svojom Šteficom Cvek, amblematskom “junakinjom” hrvatske literature koja je popudbina hrvatskih i ostalih čitatelj(ic)a već punih 40 godina. “Štefica Cvek u raljama života” apsolutno je najpopularnije autoričino djelo koje je ušlo i u Večernjakovu biblioteku najboljih hrvatskih romana, kad su se naklade brojale u desetinama tisuća primjeraka, ali je ovjekovječeno i na filmu, baš kao i u kazalištu, i to nekoliko puta.
Ipak, u Hrvatskoj i regiji omiljena “Štefica Cvek” prevedena je na samo šest stranih jezika, a bugarsko izdanje dobila je tek prošle godine, iako ima znatan komercijalni potencijal. Uostalom, sama Dubravka Ugrešić piše da su je dosta davno u Poljskoj pitali (“Štefica Cvek u raljama života” prevedena je na poljski) je li ta njena knjiga parodija “Dnevnika Bridget Jones”. Izbjegla je dati odgovor poljskoj znatiželjnici, ali je u uvodnom eseju “Brnjice za vještice” navela da je taj roman preveden na engleski jezik i objavljen još 1992. godine (u njemu se Štefica Cvek doduše zove Steffie Speck), dakle četiri godine prije knjige “Dnevnik Bridget Jones” Helen Fielding, koja se pojavila 1996. i postigla svjetski uspjeh. A naša domaća “Steffie Speck” ipak je ostala samo regionalna zvijezda, zarobljena u ovom mačističkom prostoru koji prema riječima Dubravke Ugrešić još uvijek trpi pod jarmom regresivnog muškog književnog kanona. Upravo je zato i stvorila svoju Šteficu Cvek, pokušavajući isprovocirati muške literarne moćnike (u čemu je uspjela), propitujući mehanizme popularne kulture koji su počeli debelo koristiti i tzv. žensko pismo, ali i svjedočeći svoju privrženost malim, izopćenim junacima (tj. junakinjama) koji nemaju sreće u životu pa su osuđeni na stalne gubitke, ne samo ljubavne. Dubravka Ugrešić u autonomnom i izvornom tumačenju svoje vlastite junakinje tvrdi da Štefica Cvek ima više veze s ruskim formalistima i konceptualizmom nego s feminizmom i popularnom kulturom. Ali je ipak privukla i brojnu publiku. A hoće li Dubravka Ugrešić napisati Štefičine nastavke? Hoće li je pozicionirati u ovo “novo” vrijeme? Dati joj nova značenja? Novo ruho? Produljiti njezinu žensku sudbinu? Hoćemo li dakle dobiti “remake” romana “Štefica Cvek u raljama života”? Nećemo, kratko odgovara Dubravke Ugrešić i svoju odluku obrazlaže tvrdnjom da granice između visoke i niske književnosti više ne postoje, da je chick-lit na vrhuncu te da se u ovoj općoj pomami za pomlađivanjem Štefica Cvek ne bi snašla. Ona je ipak junakinja iz prošlih vremena.
Drugi dio ove knjižice donosi nam već spomenuti razgovor Merime Omeragić i Dubravke Ugrešić, koji se ipak ne može nazvati dijalogom jer često odgovori i nemaju puno veze s pitanjima, a ona štektava, provokativna potpitanja koja nastaju samo u osobnom susretu intervjuiranoga s onim koji vodi razgovor prerijetka su. Ipak, i taj nam intervju daje uvid u višedesetljetno djelovanje Dubravke Ugrešić na stranim i domaćim pozornicama o kojem se u hrvatskoj javnosti i ne zna puno. Jer, Dubravka Ugrešić i ne sudjeluje u hrvatskom literarnom životu. Nije dio literarnog hrvatskog establishmenta. U Hrvatskoj ne dobiva nagrade (iznimka je tportalova nagrada za roman “Lisica”, koji zapravo ima puno sličnosti s romanom “Štefica Cvek u raljama života”). Ali knjige su joj ipak objavljivane, i to u redovitom ritmu, pa je hrvatska publika barem ne mora čitati na stranim jezicima.
