Pedeset godina prošlo je od smrti slikara Gabriela Jurkića (1886.-1974.), jednog od najvećih hrvatskih simbolista i secesionista, a njegov umjetnički opus još nije posve otkriven. Posljednja izložba njegovih radova, postavljena prije sedamnaest godina u njegovu rodnom Livnu, bila je prava senzacija jer se otkrilo da Jurkić nije samo vrsni pejzažist i kolorist nego i superioran crtač. Otkrila je to kustosica Željka Markov kad je sređivala umjetničku zbirku Franjevačkog muzeja i galerije Gorica-Livno i u mapama pronašla gotovo 6000 crteža, skica i bilježaka što ih je slikar, uz svojih 200 uljanih slika, oporučno ostavio livanjskim franjevcima. Ovih dana pak kustosica Markov postavlja novu izložbu posvećenu Jurkiću, a i ta će izložba, po svemu sudeći, iznjedriti iznenađenja jer su neki privatni kolekcionari za tu prigodu odlučili posuditi nekoliko Jurkićevih slika koje javnost još nikad nije vidjela.
Sjajan je to način da se obilježi 50. obljetnica slikarove smrti, što jest povod za izložbu nazvanu "Gabriel Jurkić – hommage ljepoti, in memoriam 1974.-2024." koja će 25. lipnja biti otvorena u Franjevačkom muzeju i galeriji Gorica-Livno, ali je i dobra prilika da se javnost iznova upozna s bogatom ostavštinom toga velikog umjetnika.
Međutim, izložba donosi još jedno iznenađenje.
– Tom izložbom želimo na najljepši mogući način odati počast čovjeku čiji nas život nadahnjuje, a baština oplemenjuje – kaže Dražena Džeko, ravnateljica livanjskog muzeja smještenog u okrilju franjevačkog samostana, i otkriva da su za tu prigodu uz pomoć livanjskih župa, grada Livna i Vlade Hercegbosanske županije otkupili Jurkićevu antologijsku sliku "U planinama" nastalu 1922. godine. Riječ je o jednom od kapitalnih slikarovih djela iz njegova najuspjelijeg ciklusa "Zima" koje će biti trajno smješteno u stalnom postavu galerije. Od koga su sliku otkupili, ravnateljica ne može otkriti jer prodavatelj želi ostati anoniman.
No zato znamo da su za tu prigodu Jurkićeve slike posudili obitelj Jurkić, obitelj bivšega rektora Sveučilišta u Zagrebu Marijana Šunjića (njegova majka Mira kći je Gabrielova brata blizanca Mirka), Anđelina i Tihomir Mamić, umjetnik Endi Pošković i Julie Anne Visco iz Sjedinjenih Američkih Država (Endi je sam donio sliku s drugoga kontinenta i sredio svu izvoznu dokumentaciju), Darko Kalečak, Željko Nakić, Vlatko Grabovac i još neki privatni kolekcionari koji ne žele publicitet. Dodamo li tome da su slike posudili i Nacionalni muzej moderne umjetnosti u Zagrebu, Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, Zagrebačka nadbiskupija i Apostolska nuncijatura u Hrvatskoj, posve je jasno da bi izložba mogla izazvati oduševljenje ljubitelja lika i djela Gabriela Jurkića.
Možemo li u budućnosti očekivati još otkrića o Jurkićevu umjetničkom opusu?
– S obzirom na to da su mnoga njegova djela razasuta po brojnim privatnim zbirkama, mislim da još nismo otkrili sva njegova umjetnička ostvarenja. Pokazuje to i ova izložba u povodu 50. obljetnice Jurkićeve smrti, na kojoj će široj javnosti prvi put biti prikazana neka njegova djela. Nedavno su nam se javili iz aukcijske kuće Bonhams iz Londona kako bi potvrdili autentičnost jednoga divnog pastela iz ranijeg razdoblja koji je bio u privatnom vlasništvu u Škotskoj. Stoga pretpostavljamo da ćemo s vremena na vrijeme otkrivati još Jurkićevih, nama nepoznatih djela – uvjerena je kustosica Željka Markov, autorica izložbe "Hommage ljepoti".
S druge strane, Jurkićev umjetnički i duhovni habitus dobro je poznat stručnjacima, osobito onima koji su dublje istraživali njegov umjetnički rad.
– Otkrio nam ga je sam slikar u svojim esejima i u svojoj korespondenciji – kaže kustosica i ističe kako su se Jurkićem bavili uvaženi povjesničari umjetnosti, od Miloša Radića koji je potvrdio da je Jurkićevo djelo važan dio bosanskohercegovačkog kulturnog naslijeđa, do Grge Gamulina, Josipa Depola, Igora Zidića, Ivanke Reberski, Biserke Rauter Plančić i drugih koji su, svatko u svoje vrijeme, meritorno potvrdili njegov doprinos korpusu hrvatske moderne.
POVEZANI ČLANCI:
– Stoga se danas prisjećamo velikog čovjeka, talentiranog, skromnog, samozatajnog umjetnika i njegova plodonosnog i posvećenog života, koji je kao trag svoje duše u baštinu ostavio isječak ovozemaljske darovane ljepote svim budućim generacijama, da i mi uživamo u toj ljepoti – govori nam Željka Markov, koju je zadivilo nesebično zalaganje svih suradnika angažiranih u organizaciji izložbe. To pokazuje, smatra ona, ne samo istinsku vrijednost Jurkićeve ostavštine nego i da slikar svojim životom i djelom potiče pozitivne emocije i želju da se ljepota i spokoj njegove umjetnosti dijeli i prenosi novim generacijama.
Danas je, dakle, neupitna vrijednost umjetničkog rada Gabriela Jurkića, a neupitno je i njegovo istaknuto mjesto u hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj umjetnosti, no on to priznanje, nažalost, nije doživio. Umjesto da bude primjereno vrednovan, taj plemeniti slikar koji se školovao u Zagrebu i Beču te je prvi Hrvat iz Bosne i Hercegovine koji je završio bečku Akademiju likovnih umjetnosti, za života se suočavao s nerazumijevanjem koje je teško podnosio. On nije mario za slikarske trendove, nego je ostao vjeran svome umjetničkom izražaju i tradicionalnom shvaćanju ljepote, no neki slikarski krugovi za to nisu imali sluha. Vidjelo se to osobito 1934. kad mu je u Zagrebu postavljena izložba nazvana "Večeri četiriju godišnjih doba".
Premda se Zagrebu predstavio još 1922. impozantnim ciklusom "Zima", s izložbom "Večeri" nije imao sreće. Doživjela je ona i pozitivne kritike, no imala je nesreću što se dogodila u pogrešno vrijeme, u umjetničkom trenutku što ga je obilježilo Udruženje umjetnika "Zemlja", koje je djelovalo od 1929. do 1935. i okupljalo slikare, kipare i arhitekte lijevoga političkog usmjerenja. Kako se Jurkićeva poetika impresije nije uklapala u angažiranu umjetnost te skupine nadahnute socijalističkim idejama, na izložbu se kritičkim osvrtom obrušio slikar Krsto Hegedušić, najdosljedniji ideolog "Zemlje". Izraziti antipod Jurkićevu senzibilitetu, Hegedušić nije imao sluha za njegove sutonske ugođaje i impresije te ih je proglasio "beživotnim, zasnulim, obamrlim i naivnim anakronizmom". Neprimjerenim i dubokim neshvaćanjem nanio je Jurkiću nepravdu i silno ga povrijedio. Toliko da se nakon te izložbe samozatajni slikar zauvijek povukao iz javnog umjetničkog života. Bila je to njegova posljednja samostalna izložba ne samo u Zagrebu nego i uopće. Zauvijek se odrekao javnosti, povukao se u svoj svijet i nastavio putem koji je sam trasirao.
"Takvo nerazumijevanje dijela ondašnje kritike u odnosu na toga tankoćutnog maga slikarske impresije, opravdano se može smatrati nepravdom", ocijenila je svojedobno povjesničarka umjetnosti Ivanka Reberski, velika poznavateljica Jurkićeva umjetničkog rada.
Nakon te izložbe Jurkić se vratio u Sarajevo, gdje je slikao okružen ljudima koji su ga razumjeli, no već tada, neshvaćen i potisnut u stranu, razmišlja o selidbi u rodni grad. U kronici franjevačkog samostana u Livnu kustosica Željka Markov naišla je na zapis u kojem stoji da je "Jurkić stanujući u Sarajevu odavno želio da se preseli u svoj rodni kraj i da se smjesti u samostan, gdje bi u samostanskoj tišini, nesmetano u miru radeći, mogao provoditi svoj daljnji život". No Drugi svjetski rat odgađa ostvarenje njegove želje, a nakon rata suočava se s komunističkom ideologijom, njemu potpuno stranom, i s društvenim sustavom u koji se nikako nije uklapao.
Nove sarajevske vlasti trpjele su ga do 1953. godine. Sa suprugom Štefanijom, katoličkom spisateljicom čija su djela prožeta ćudorednim načelima, domoljubljem, ljubavlju i vjerom u Boga, živi i slika u atelijeru u Tomislavovoj ulici, a tada doživljava novu nepravdu. Iznenada postaje politički nepodoban, deložiraju ga iz atelijera zajedno sa štafelajima i slikama te se on i supruga smještaju u dvosobni stan, u kojem životare sljedeće tri godine. Povjesničari umjetnosti ne znaju točno čime se to slikar zamjerio komunističkim vlastima u Sarajevu, no postoji anegdota da je odbio slikati Tita. Navodno su ga pitali zašto ne želi slikati predsjednika Jugoslavije, a on je lakonski odgovorio: "Ja slikam samo svece." Bila istinita ili neistinita, i ta zgoda potvrđuje činjenicu da se Jurkić nije uklapao u moderne trendove, da je i u novim okolnostima ustrajao na svom umjetničkom putu, koji je podrazumijevao i slikanje religijskih motiva, čime nikako nije mogao steći naklonost rigidne vlasti. Niti ju je tražio.
Kad je kao član Društva umjetnika Bosne i Hercegovine riješio mirovinu, dozrela je i njegova odluka da se napokon preseli u livanjski samostan, za što je imao i pristanak samostanske uprave i odobrenje Provincijalata. Bilo je to 1956. godine. Tada napušta društveno okruženje nespojivo s njegovim svjetonazorom te se s bolesnom suprugom povlači u tišinu Franjevačkog samostana Gorica u rodnom Livnu, u kojemu će ostati do kraja života. Kako su prihvaćanjem slikara i njegove supruge učinili presedan i zapravo narušili klauzuru, franjevci su izolirali južno krilo samostana i za svoje nove sustanare uredili apartman. U njemu je Jurkić našao novi dom i mir te je neometano dalje stvarao sve dok su ga služile ruke i oči (oslijepio je pred kraj života).
– Kad se preselio, Jurkić je već tada razmišljao o svojoj ostavštini, o tome kome će je ostaviti. Znao je da razasuta djela ne mogu prikazati slikarov talent kao što može jedna reprezentativna zbirka predstavljena na jednome mjestu – otkriva nam kustosica Markov i dodaje kako je slikar svojim dalekosežnim razmišljanjem, zajedno s onodobnim franjevcima, pravovaljanim ugovorom i donacijom svojih djela franjevačkoj zajednici postavio temelje svoje memorijalne galerije. Jurkićeva slikarska ostavština izložena je 1995., dvadesetak godina nakon njegove smrti, kad su franjevci sklopili ugovor s tadašnjom općinom Livno i u sklopu svoga samostana utemeljili Franjevački muzej i galeriju Gorica. Time su zbirku Gabriela Jurkića, koja se tijekom vremena uvećala te danas obuhvaća više od 200 slika i 6000 crteža, studija i krokija, zaštitili i osigurali da se čuva u profesionalnim uvjetima u skladu s pravilima muzeologije. A i da slike velikoga majstora, izložene u galeriji sa stalnim postavom, budu dostupne javnosti.
Počast slikaru s kojim su proveli osamnaest godina suživota i njegovoj supruzi Štefaniji (Štefi) franjevci su odali i spomen-obilježjem podignutim 2020. na obližnjem groblju sv. Mihovila, gdje je bračni par pokopan. Spomenik u obliku anđela koji bdije nad križem izradio je akademski kipar Ante Jurkić, a za inspiraciju poslužila mu je antologijska slika Gabriela Jurkića "Put u vječnost". Taj spomenik, kaže ravnateljica muzeja Dražena Džeko, podsjetnik je Livnjacima i svim putnicima namjernicima da je Gabriel Jurkić ostavio dubok trag u bosanskohercegovačkom i hrvatskom slikarstvu.
Valja reći da je Gabrielu Jurkiću dolično priznanje iskazao i Zagreb, u kojem je slikar primio prvu pravu poduku slikanja, u kojem je održao svoje najvažnije izložbe i gdje je stekao brojnu i oduševljenu publiku. Dogodilo se to doduše tek 2005., sedamdeset godina nakon što mu je udruga "Zemlja" priredila gorko razočaranje, no postavljanjem velike retrospektivne izložbe u Klovićevim dvorima i objavom primjerene monografije Zagreb je davno učinjenu nepravdu ipak ispravio.
