SAD u vrijeme velike gospodarske krize, na kraju dvadesetih i početku tridesetih godina 20. stoljeća. Bile su to olovne godine u kojima su propadale industrije, zatvarale se tvornice, biznismeni se bacali kroz prozore newyorških nebodera, a vojske nezaposlenih putovale zemljom u potrazi za poslom u kojem će im plaća biti barem jedan obrok dnevno. Tih i takvih godina jedan novinar početnik na ofucanom trijemu seoske farme pronalazi natpis “Dvoje djece na prodaju”.
Tako počinje roman “Prodani u ponedjeljak” Kristine McMorris (Stilus, prijevod Iva Martinović) u kojem autorica na primjeru najemocionalnijeg dijela velike depresije u kojoj su ljudi doista bili spremni na sve, piše uzbudljivu priču koja se čita ne nekoliko posve različitih razina, gdje u nekima vlada samo srce, a u drugima samo razum.
Prva razina priče je ona u kojoj McMorris analizira razarajuće siromaštvo iz kojeg prijeti glad i koje doslovno ruši sve ljudske obzire, a druga priča o novinarstvu, o tome kako je tanka granica između istine i manipulacije javnošću. Prvu dionicu autorica piše ne osuđujući nikoga, bez zločestog konteksta, skrivenih misli koje osuđuju. Ona jednostavno razumije teško bolesnu majku koja će učiniti sve kako joj djeca ne bi bila osuđena na umiranje od gladi ili sudbinu čak i težu od toga. Druga strana te medalje priča je o mladom novinaru, fotoreporteru koji natpis koji slučajno pronalazi stavlja na tuđi trijem i tako pokreće nevjerojatan slijed događaja.
I baš kao što je davnih dana Eshil bio u pravu kada je rekao: “U ratu prva je žrtva istina”, taj se princip može primijeniti i u ovom slučaju, jer ono što se čini mala laž poprima sudbonosne posljedice. Roman je stoga i priča koliko se loših stvari može dogoditi kada se istina žrtvuje za dobru sliku u novinama, za eksplozivnu temu, za pokušaj napredovanja... I ta dionica priče ovdje je dobro napisana, a kako se razvija, mladi novinar iz negativca postaje junak,koji čini sve da popravi životnu situaciju majke i djecu koje je osobno ugrozio.
