Ona je ta koja je sevdah ponovno učinila univerzalnim i izvezla ga iz Bosne, a planetarno je uspjela začinivši ga rockom, popom, jazzom, folkom... Suptilno je Amira Medunjanin iz naftalina izvukla “narodnjačke” evergrine koji su obilježili bivša vremena i bivšu državu i učinila sve da publika uživa i ne ostane nijema dok ona na svoj osebujan način izvodi pjesme Predraga Žike Tozovca, Kemala Montena, Vladimira Kočiša Zeca, Safeta Isovića, Zdravka Čolića, Gorana Bregovića, Johnnyja Štulića. Sada smatra kako je došlo i vrijeme za album s autorskim pjesmama.
Vaša sedamnaestogodišnja karijera pjevačice koja je prerasla u divu sevdalinki počela je u Velikoj Britaniji gdje ste izdali debitantski album „Rosa“. Kako to da je karijera krenula s Otoka, a ne iz vašeg rodnog Sarajeva?
Bilo je to 2003. godine, a imam osjećaj kao da je bilo jučer. Tada nisam imala puno vremena na raspolaganju. I jedva sam mogla dobiti odobrenje da uzmem tri dana neplaćenog dopusta s posla. Ušla sam u glazbeni studio Pavarotti u Mostaru da snimim nekoliko lijepih starih pjesama, onako za svoju dušu. Sevdah je uvijek bio moja ljubav i morala sam mu se odužiti na neki način. Ako ništa drugo, barem otpjevati nekoliko pjesama da ostanu zabilježene. I tako je krenulo. A što se tiče koncerata i promocije, počela sam od Velike Britanije. Činjenica je da je world music iznimno popularan u Europi, a naročito na Otoku. Svake se godine organizira veliki broj festivala, koncerata u dvoranama diljem zemlje. Prednost je što imaju svu infrastrukturu i specijalizirane medije koji sve to prate. Iskreno, zbog svega toga i ja sam se osjećala kao na domaćem terenu. S druge strane, upoznala sam puno ljudi iz glazbene branše, a dugo vremena sam imala ekskluzivni ugovor s koncertnom agencijom iz Londona. Iz ove perspektive nije moglo drukčije ni biti. Teško da bi moja misija mogla imati bilo kakav feedback da sam djelovala iz Sarajeva.
Vaš prvi album proglašen je „albumom godine“ u The Sunday Timesu, jeste li očekivali da će vaš specifični stil biti odmah prepoznat?
Te godine bilo je nekoliko veoma dobrih bendova i kantautora koji su bili u usponu i nitko nije očekivao da će struka primijetiti ovaj album. Međutim, mislim da razloga ima više. Ovaj glazbeni žanr uvijek je u potrazi za autentičnim. Ta strategija daje im mogućnosti da istražuju i na taj način pronalaze i privlače talentirane umjetnike sa svih strana svijeta. Dodatno, nema elitističkog pristupa ni favoriziranja zvijezda. I što je najvažnije, svi su tu samo zato što vole glazbu Takav stav je svim glazbenicima srcu drag i zaista daju vam vjetar u leđa za nastavak karijere. Ali, i očekivanja su sa svakim novim projektom veća. Znači, svaki put morate podići kvalitetu glazbe i kreativnost za stupanj više a da ne izgubite autentičan izričaj.
Prije „Rose“ snimali ste s Mostar Sevdah Reunionom. Kako su ti vrsni glazbenici tad čuli za vas i koji su dojmovi sa snimanja i o njima?
Zapravo, početak svega je suradnja s Dinom Šaranom. Na njegovo inzistiranje snimili smo jednu sevdalinku, oboje pjevamo veoma interesantan aranžman, i oboma se to svidjelo. Međutim, kako je u to vrijeme Dino pripremao prvi album “Letu Štuke”, a i ja sam bila svakodnevno na poslu, izvuklo se vrijeme i nismo, nažalost, mogli nastavili suradnju. A povod za moj odlazak u Mostar i upoznavanje s glazbenicima iz Mostar Sevdah Reuniona je ponajprije vezan za mogućnost da se povežem s nekim od njih kako bih snimila nekoliko sevdalinki. Glazbenici iz MSR-a nisu imali vremena za moj projekt, ali kada su čuli glas, predložili su suradnju na njihovom sljedećem albumu. Nisam imala nikakve posebne planove osim da zabilježim nekoliko pjesama. U to vrijeme radili su na dugoočekivanom albumu legendarne Ljiljane Petrović Buttler. Meni se svidjelo kako su koncipirali cijeli projekt i mislila sam kako bih mogla probati iako nisam profesionalac. A tadašnju postavu MSR-a činili su iznimni umjetnici koji su napravili velike stvari na popularizaciji tradicijske glazbe na globalnom planu. Jedan od rijetkih sastava s ovih prostora kojima su sve pozornice svijeta bile otvorene. Tih godina njihova popularnost u svijetu doista je bila na vrhuncu i samostalni albumi, kao i albumi koje su snimili s Esmom Redžepovom, Šabanom Bajramovićem i Ljiljanom Petrović Buttler, antologijska su ostvarenja za većinu svjetskih glazbenih kritičara i ljubitelja tradicijske glazbe te za cijelu world music scenu. Snimili smo jednu pjesmu u glazbenom studiju Pavarotti u Mostaru koja je ostala zabilježena na albumu Amira Medunjanin “Secret Gate”. Iskustvo je doista bilo posebno. Znam da sam bila kao u grču.
Na kojoj ste vrsti glazbe odrasli?
Pitanje je na mjestu. I istodobno teško odgovoriti. Mislim da sam cijeli život u potrazi za dobrom glazbom. Krajem sedamdesetih prošlog stoljeća ušla sam u svijet sevdalinke i to je praktički prvi moj susret s tradicijskom glazbom. Kao prva ljubav ostala je u meni do danas i uvijek sam isticala da će tako i ostati do kraja mog života. Sjećam se da su osamdesete donijele velike promjene u popularnoj glazbi i, kao tinejdžerica, bila sam kao i mnogi iz moje generacije na tragu novog vala. U to vrijeme bilo je kreativnih bendova i kantautora na ovim prostorima i puno njih zaslužuje mjesto u povijesti popularne glazbe. Ali, slušala sam sve što mi dođe pod ruku. Gospel, rock, punk, jazz, soul, blues... Nisam birala. U svim tim glazbenim žanrovima mogla sam se pronaći. Mislim da sam bila gladna glazbe i ništa se nije promijenilo do danas. Ono što bih željela istaknuti jest da sam odrastala u razdoblju kada je glazba bila više od glazbe. Znam da sam svaki trenutak, svaki ton reproduciran s vinila pomno analizirala i tražila suštinske odgovore na stihove umjetnika i njihovo značenje između redova. Hoću reći da sam imala potpunu slobodu u odabiru glazbe. A imala sam vremena napretek. Srećom, tada nije bilo pretjeranog reklamiranja koje izravno utječe na odabir.
Vašu publiku čine ljudi svih dobi, slušatelja različite vrste glazbe – od punkera do ljubitelja world musica. Kako to objašnjavate?
Interesantno pitanje. Sjećam se jednog od prvih koncerata u Belgiji 2005. Bila je zaista prelijepa dvorana i golema pozornica. Nažalost, bila je strašna oluja te večeri i ljudi nisu mogli izaći iz kuća, a kamoli se voziti do koncertne dvorane. Znam da je organizator bio iznenađen jer vremenska prognoza nije upućivala na to da će biti nevrijeme. Svejedno, rekla sam organizatoru da ćemo koncert održati bez obzira na sve, ako dođe barem jedan čovjek. S tim da sam se obvezala i sutra održati koncert u isto vrijeme za sve one koji nisu mogli doći te večeri jer su karte već bile kupljene. Kada sam izašla na pozornicu, u publici je bilo slovom i brojem 14 ljudi, svi različite dobi – od 18 do 70 godina. E sad, nisam mogla početi nastup dok ih ne pitam kako su uopće došli do dvorane. I oni su bili zbunjeni što ih ispitujem jer očekivali su da odmah počnemo nastup. Ali, kad smo započeli razgovor, bilo je puno tema koje smo pretresli, a cijeli nastup trajao je oko četiri sata. I nakon koncerta nastavili smo druženje sve dok oluja nije oslabjela.
Vašu emociju na sceni neki koncertni posjetitelji toliko duboko proživljavaju da im i suze krenu kao i vama. Kako se tad osjećate - ogoljenih osjećaja pred tisućama ljudi?
Dobro ste rekli. Teško je kada izvodite emotivno zahtjevne pjesme i istodobno osjetite energiju publike. Vidite, nisam imala mogućnosti za klasično glazbeno obrazovanje. Nikada nisam bila u nekom bendu, niti sam ikada prije održala samostalni koncert. U svijet glazbe sam ušla iz ureda gdje sam vodila financije i sve je bilo apsolutno novo za mene. Iz takve perspektive, mislim da još uvijek nisam sazrela da mogu kao profesionalac održati koncert, otići u hotel poslije nastupa i zaspati kao sav normalan svijet. Svaki nastup doživljavam kao da je prvi i opet smatram da je to jedini mogući način. Ako me pitate kako se osjećam u tom trenutku, moram reći da je iznimno naporno, ali i oslobađajuće. Kada to kažem, mislim prije svega na duše svih prisutnih koje su u tom trenutku na istoj valnoj duljini i svi nekako zajedno pokušavamo preživjeti te trenutke iako smo svjesni da je to samo pjesma, stih, riječ ili jedna nota. Razni svjetovi tad se povezuju s različitim životnim pričama koje su skoro vidljive, prepoznatljive i u takvom intenzivnom trenutku glazba zaista djeluje kao lijek i svi možemo nakon toga slobodno odahnuti, kao da je veliki kamen skliznuo s naših leđa.
Na albumu “Amulette” surađivali ste s velikanima kao što su Vlatko Stefanovski, Kim Burton, Walter Quintus. Kako je bilo raditi s njima?
Očito je bila dobra atmosfera jer ste i nagrađeni brojnim pozitivnim kritikama, a i priznanjima. “Amulette” je album koji sam snimala u Leipzigu s genijalnim Walterom Quintusom. To nam je bio drugi projekt na kojem smo surađivali. I moram reći da sam uživala u svakom trenutku. Cijela ekipa je bila sjajna. Vlatko Stefanovski, za kojeg možete govoriti samo u superlativima, kreirao je prelijepe gitarske dionice i zahvalna sam na tome do kraja života. A Kim Burton, multiinstrumentalistica i članica legendarnog britanskog sastava 3Mustaphas3 – pionira world music glazbene scene – ovaj je put svirala harmoniku. Ne smijem zaboraviti Bachara Kalifea na udaraljkama i Nenada Vasilića na kontrabasu. Ipak moram naglasiti da je jazz pijanist Bojan Zulfikarpašić obavio velik dio posla na albumu. Do tog trenutka surađivali smo spajajući zvuk klavira i glas na koncertima i ovo je bila prva naša suradnja u studiju, koja se uspješno nastavila i na idućim projektima.
Radite obrade onog što vam paše. Tako ste obradili i pjesmu Johnnyja Štulića „Ako znaš bilo što“ koju bivši novovalac jedinu nije maknuo s YouTubea. Što mislite zašto?
To je najljepša kompozicija u Štulićevu opusu. Čisti sevdah, čista ljubav. Iskreno, bila sam sljedbenica Štulićeve poetike, kao i mnogi drugi iz moje generacije. Odrastali smo i sazrijevali uz njegovu glazbu. A danas ga još uvijek slušam kad god se sjetim nekih sretnih dana. Za tu numeru Ante Gelo je raspisao izvanredne aranžmane za orkestar i izvodili smo je na nekoliko koncerata. A vidite nisam uopće razmišljala o tome zašto je nije maknuo s YouTubea. Ne znam, stvarno ne znam.
Svjetska vas glazbena scena najviše pamti po hvaljenom albumu Damar, koji je Transglobal World Music Chart svrstao među 40 najboljih 2017. godine, dok vam je pet godina prije Fundacija Orange Amiri dodijelila nagradu za jedan od pet najboljih ženskih vokala u toj godini. Kako gledate na sva priznanja koja prate vaš rad?
Na Damaru sam prvi put objavila nekoliko autorskih kompozicija. Taj je album snimljen u Real World studiju Petera Gabriela i važno je spomenuti da sam tu upoznala sjajnog mladog tonca Olija Jacobsa, s kojim radim već treći album. Priznanja su, prije svega, usmjerena glazbi koju izvodimo. I mislim da je to jedini mogući odgovor. Uz pratnju gudača Trondheim Solistene, komornog sastava tri puta nominiranog za Grammyja, nastupali ste u studenome 2017. godine i nastavili suradnju.
S njima ste održali i nastup u svojoj Zetri. Zahvalili ste, među ostalima, i Borisu Dežuloviću. Prijatelji ste?
Nakon turneje i izlaska albuma “Ascending” održali smo i zajednički koncert u Zetri. To je bilo prvo predstavljanje Trondheim Solistene ansambla u Sarajevu i na tom koncertu smo na neki način htjeli zaokružiti naše druženje. Osim toga, pozvala sam i nekoliko prijatelja: Nikolu Koju, Dinu Šarana i Borisa Dežulovića da mi se pridruže, tako da je koncert trajao dulje nego što je bilo planirano. A što se tiče vašeg pitanja, kada smo snimali album “Silk & Stone”, poslala sam snimke prijatelju Borisu Dežuloviću i pitala ga bi li mogao napisati nešto ako smatra da ima smisla. I tom prilikom napisao je divan uvodni tekst “Pjesme o tišini”. I da, i na koncertu u Zetri izveli smo u duetu jednu pjesmu.
Čini se da uz sevdah ljudi mnogo više vole tugovati nego radovati se. Kako to tumačite?
Sevdalinke su pjesme o ljubavi i u mnogim stihovima tuga prevladava. Sevdalinke pričaju priče o čežnji, neuzvraćenoj ljubavi, strasti… Kada čovjeka obuzme ljubav, onda za razum i nema puno prostora i kada doživite ljubav i nesretno preživite, gledate svijet drugim očima. A nekada uz suze u tim očima pojavi se i osmijeh na licu. Mi smo vrlo komplicirana bića i teško je sve objasniti. U pjesmama su opisane životne situacije, a vrtlog života je ispunjen i srećom i tugom. Kada je ljubav u pitanju, onda je sve moguće i vjerujem da pjesme koje su nastale prije toliko desetljeća i stoljeća mogu biti aktualne i danas. Pored ljubavne tematike, sevdalinke opisuju gradove i razne događaje iz povijesti koje nam u suštini puno govore o davnim vremenima, načinu života, sustavu vrijednosti, međuljudskim odnosima, tako da sevdalinke nam pričaju priče koje zasigurno ne bismo znali da nisu usmenom predajom ostale u narodu.
Snimali ste i odlično prihvaćen duet s Oliverom Dragojevićem, na čiju inicijativu je to bilo?
Evo gotovo će dvije godine kako je otišao. Da ne povjeruješ. Osjeća se golema praznina u svijetu glazbe. A kada govorimo o prvom susretu s Oliverom, iskreno ne znam kako bih vam opisala. Mislim da je ostalo u meni kao snoviđenje. Ante Gelo nas je upoznao u Splitu na Runjićevim večerima. Znam da nisam mogla vjerovati da stojim pokraj velikog Olivera. I u jednom trenutku željela sam se uvjeriti da ne sanjam i krenula ga dotaknuti, a Oliver je samo rekao: “Can’t touch this.” Ja sam se malo trznula, ustuknula, a on se počeo smijati. Divno stvorenje, u svakom smislu te riječi. Nakon toga, imala sam koncert u Zagrebu i željela sam pozvati Olivera da pitam o mogućem gostovanju i da otpjevamo barem jednu pjesmu zajedno. No, bilo mi je „frka“ čak i nazvati ga, iskrena da budem. Ante je tu bio presudan, kao da ga čujem da govori: „Kaj ti je? Pozovi slobodno, on je najbolji i sigurno će htjeti doći.“ I da, odmah je pristao i na dan koncerta došao je prvo na generalnu probu. Svi smo imali golemu tremu od prvog trenutka i znam da smo se radovali kao djeca kada je pustio glas. A na koncertu smo zajedno otpjevali njegovu “Tristecu”. Mogu reći da je to jedan od najsretnijih trenutaka u mom životu.
Prisutnost na društvenim mrežama i komunikacija s publikom na koncertima vrlo su vam važni. Za razliku od drugih izvođača, nađete vremena i za njih. Što otkrivate svojim fanovima, a što oni povjeravaju Vama, doživljavajući Vas kao toplu osobu koja im je bliska?
Stalno sam u kontaktu s prijateljima na društvenim mrežama. I važno je naročito u vrijeme pandemije da smo svi dobro i da se čuvamo od moguće infekcije. Nemamo neku posebnu temu premda najčešće raspravljamo o glazbi. Ljudi već odavno znaju sve o meni i mom životu i poznajemo se već dugo vremena putem društvenih mreža ili smo se upoznali na koncertima, tako da je komunikacija opuštena. Volim otići na planinu. Kada sam u gradu, najviše vremena provodim na kavi s prijateljima. I, naravno, koncerti. Kako stvari stoje, koncerti će biti posljednje što će biti dozvoljeno.
Vaša prva karijera bila je posao prevoditeljice u uredu Europske komisije u Sarajevu koju ste zamijenili proučavanjem sevdaha i traženjem najboljeg načina da ga se predstavi svijetu. Kako je došlo do toga?
Iskreno, nikada nisam ozbiljno razmišljala o glazbenom svijetu. Školovala sam se da imam stalan posao od osam do pet i nije mi padalo na pamet da se posvetim glazbi. Međutim, sve se promijenilo preko noći. Kada mislite da sve znate i kada mislite da je sve posloženo onako kako bi trebalo biti, neki se drugi put otvori i krenete od nule, u novi početak. Srce i duša, kada traže svoje, zdrav razum nema nikakve šanse.
