Keramika je arheolozima jedan od najvrednijih i najvažnijih nalaza, jer osim što ostaje očuvana tisućljećima, jedan naizgled tako jednostavan materijal priča najbolje priče.
Ona nam govori o vještinama i stupnju tehnologije određenih kultura, o tome što su neki davni ljudi jeli, kako su kuhali, o slojevima njihova društva, o odnosima, vjerovanjima... Keramika pronađena na nalazištima vučedolske kulture pritom je jedinstven i nepresušan izvor informacija koji nam svjedoči kako o njihovim fascinantnim tehnološkim dostignućima tako i o mističnim religijskim običajima, ali i svakodnevnim navikama Vučedolaca. Među nalazima vučedolske keramike posebice je zanimljiv i izuzetno velik broj različitih keramičkih posuda koje su Vučedolci koristili. Imali su oko 25 tipova posuda koje su nastale u vremenu kada je većina drugih naroda koristila daleko manji spektar keramike.
– Teško je reći koliko ih je zaista, jer svako istraživanje otkrije nešto novo! Često se znamo iznenaditi, misleći da već imamo složenu čitavu tipologiju posuda, a onda se odjednom pojavi još nešto. U odnosu na sve druge ranije zajednice, Vučedolska kultura ima daleko veći broj tipova posuđa, i to široki raspon. Ne možemo sve ni svesti na zdjele i lonce, ima i vrlo neobičnih oblika koji su možda služili u ritualne svrhe, a od keramike nisu izrađivali samo posude, već i različite figurice, ukrase… – kazala nam je arheologinja dr. sc. Tihomila Težak Gregl.
Vrlo je vjerojatno, dodaje, da su količina, raznolikost i kvaliteta posuđa koje je prosječni Vučedolac u svom kućanstvu imao ovisili o njegovu položaju u društvu, a elitni slojevi mogli su si priuštiti raznovrsnije, kvalitetnije i ljepše posuđe. No u svakom slučaju možemo ga kategorizirati koristeći se istraživanjem dr. sc. Ine Miloglav u knjizi “Keramika u arheologiji – lončarstvo vučedolske kulture na vinkovačkom području”, i to prema nekoliko uporabnih svojstava. Kao uostalom, i mi danas, Vučedolci su koristili posude za kuhanje te za serviranje i konzumaciju, skladištenje, čuvanje i transport namirnica. Znanje i vještina vučedolskih lončara, o čemu svjedoči njihova keramika, bili su pritom na vrlo visokoj razini, budući da su pri izradi posuđa, ovisno o njegovoj budućoj namjeni, koristili razne efektne i sofisticirane tehnike, vezane za izradu smjese i oblika posude kao i za tretiranje njene površine.
Primjerice, posude za kuhanje bile su, piše dr. sc. Miloglav, jedan od najvećih tehnoloških izazova za lončara. Ne samo da je posuda trebala biti nepropusna i čvrsta, već i otporna na toplinu. Zbog toga su one uglavnom imale ravno dno, ručke i drške za podizanje i vješanje iznad vatre, a bile su tretirane tehnikom barbotina, svojevrsnog “ogrubljivanja” površine nanošenjem razrijeđene gline na posudu čime bi nastajala reljefna površina. Bilo je to zgodno ne samo kao način povećavanja otpornosti na toplinu, već i zbog lakšeg rukovanja, a služilo je i kao svojevrsni ukras. Neke analize ostataka u posudama pokazale su i da su se posebne posude koristile za različite tehnike kuhanja, od laganog kuhanja i pirjanja do vrenja.
Posuđe za konzumaciju i serviranje također je trebalo biti nepropusno, što se postizalo premazivanjem površine tvarima poput smole ili voska, a njihova površina se tretirala tehnikom “glačanja”. Osim tanjura i zdjela, Vučedolci su koristili i keramičke šalice, žlice, a i cjedila. Znatno su se razlikovali i načini proizvodnje te oblici i težina posuda koje su služile za skladištenje hrane - ovisno o tome je li bila riječ o suhim ili tekućim namirnicama, dugoročnom ili kratkoročnom čuvanju. Posude za transport su pak morale imati ručke te biti lakše i tanje. Ipak, upozorava dr. sc. Miloglav, većina je vučedolskih posuda imala i svoju sekundarnu zadaću i više funkcija, a posebno je zanimljivo i da bi, ako bi se neka posuda oštetila ili bi dotrajala, ona bila popravljena ili prenamijenjena. Takva sofisticiranost, a i ujednačenost u izradi keramike upućuje pak na to da su među Vučedolcima postojali specijalizirani lončari. Bio je to nevjerojatan iskorak u povijesti, jer u drugim poznatim kulturama tog vremena i starijim svako je domaćinstvo proizvodilo posuđe samo za sebe.
– Vučedolska keramika dosegnula je takvu tehnološku kvalitetu kakvu dotad nismo nigdje vidjeli. Već se i zbog toga može zaključiti da su postojali specijalisti lončari koji su se time bavili. I taj strahovito veliki raspon različitih tipova posuđa različite kvalitete, sastojaka i recepture pokazuje da su ljudi točno znali što žele napraviti. Jer ipak, receptura za izradu posude za serviranje hladne hrane i one koja vam treba za kuhanje i pečenje ne može biti ista. Morali su točno znati koju glinu upotrijebiti, što od primjesa staviti unutra, koliko će je dugo sušiti, kako će je peći... Premazivanje keramike, pogotovo s unutarnje strane posuda kako bi se dobila vodootpornost, postojalo je i prije, ali vučedolska keramika ima još cijeli niz različitih premaza koji su se nanosili – poput mangana, hematita, lužina – što su Vučedolci također usavršili. To su sve jako široka znanja i upravo to govori nam da su morali postojati specijalisti – objašnjava nam dr. sc. Tihomila Težak Gregl.
Pojedini lončari, dodaje, specijalizirali su se i za specifične oblike keramike koji se nisu koristili u svakodnevnom životu, već u posebnim prilikama poput rituala i pogreba, a istraživanja su pokazala i da su Vučedolci imali i razvijenu standardiziranu proizvodnju keramike.
– U samim naseljima može se vidjeti da su postojali svojevrsni radionički centri, gdje su pronađene lončarske peći i slični nalazi. Neki keramički predmeti pojavljuju se gotovo u potpuno identičnom obliku, što upućuje na standardizaciju proizvodnje. No nemamo još dovoljno podataka kada je primjerice riječ o oblikovanju keramičkog posuđa. Naime, obično se smatralo da kod nas do 4. stoljeća prije Krista nije postojalo lončarsko kolo. Međutim, neke vučedolske posude toliko su dobro napravljene, toliko su simetrične i ujednačene da je moralo postojati nešto što im je pri tome pomagalo. Možda ne lončarsko kolo u klasičnom smislu riječi, ali nekakav način oblikovanja uz pomoć rotacije morao je postojati. Međutim to bi valjalo dokazati – veli dr. sc. Težak Gregl.
Uza sve to, ono što vučedolsku keramiku čini prepoznatljivom u svijetu jesu njeni ukrasi. Većina je keramike bila sjajne, crne boje, no njezina se površina uglavnom nije oslikavala, već su elaborirani i precizni motivi na njoj bili izvedeni tehnikama poput urezivanja, rovašenja, ubadanja i utiskivanja, da bi zatim bili premazani bijelom ili crvenom pastom. Metoda je to zvana inkrustacija – bijela se boja dobivala od smrvljenih školjki, životinjskih kostiju, jelenjih rogova ili vapnenačkih stijena, a crvena od materijala bogatih metalnim oksidima poput hematita. Stvaralo je to, u kontrastu s glatkom crnom površinom, intenzivan i upečatljiv efekt. Ti su ukrasi, osim dekorativne funkcije, imali za Vučedolce i snažnu simboličku vrijednost. Štoviše, smatra arheolog dr. sc. Aleksandar Durman, oni nam opisuju i samo njihovo poimanje svijeta.
Prije svega, jedan od standardnih ukrasa u vučedolskoj kulturi jest sunce. Najznamenitija je od vučedolskih posuda takozvana terina, posuda s jednom drškom koja ima izrazit, oštar bikonitet, kao da je u jednom dijelu prelomljena. Na toj polovini nalazimo ukras, urezanu ravnu crtu koja predstavlja horizont. Ona na neki način odvaja ono što je iznad horizonta, nebo, i ono što je ispod horizonta i ostaje nam nepoznato i skriveno, tamu ili smrt. To je mjesto iz kojeg se sunce svakog jutra penje na horizont, izlazi kako bi nam dalo svjetlost, pobjeđuje tamu i to nepoznato ispod horizonta. Stoga na tom horizontu, na samom bikoničnom prijelomu terina, leži prikaz sunca, a na bogato ukrašenim terinama i više sunaca – objašnjava nam Durman.
Riječ je tu o prikazu vječne borbi svjetla i tame, pri čemu na mističnoj, donjoj polovini terina nikada nema ukrasa. U nekim bi slučajevima, nastavlja dr. sc. Durman, ravna crta na polovici terine mogla označavati i vodu. Vučedolska kultura stigla je ipak i do Jadrana, a i Dunav je na Vučedolu širok, bujan i nepregledan, pa nam se čini da iz njega jutrom izranja, a navečer ponovno u njega uranja sunce. Simbolika rijeke koja odvaja zemlju i podzemni svijet poznata nam je iz grčke mitologije – jedan je to od brojnih dokaza da njezine korijene možemo potražiti upravo u Vučedolu. Osim sunca, među astralnim je simbolima na vučedolskoj keramici čest prikaz Oriona, najsjajnijeg zviježđa na našem zimskom nebu. Orion je upravo na proljetni ekvinocij zapadao za horizont, a njegov nestanak označavao je kraj zime i, za Vučedolce, početak nove godine. Jedan od poznatijih vučedolskih prikaza zviježđa Orion, ukrasima urezanim u obliku romba iznad horizonta koji krasi devet sunaca, vidimo i na terini pronađenoj u takozvanoj grobnici bračnog para. Grob je to iskopan na Vučedolu 1938., u kojem su se nalazile kosti muškarca i žene u zgrčenom položaju, a ta znamenita terina počivala je na ženinoj glavi.
Fascinantno je da zviježđe Orion u Vučedolu pronalazimo i u obliku čovjeka s rukama uzdignutima k nebu, poznatog i kao vučedolski adorant. Orion u ljudskom liku nalazimo ponovno i u nekim od najranijih grčkih zapisa, dok ga u egipatskoj mitologiji prepoznajemo kao Ozirisa, boga mrtvih i zagrobnog života.
U drugom je pak važnom grobu, kazuje nam dalje Durman, pronađena terina na kojoj je iznad horizonta s jedne strane bio urezan romb, s druge krug, a između njih stajalo je šest točkica. U tom grobu bilo je sahranjeno sedam žena i jedan muškarac. Na njihovim su lubanjama bila vidljiva neobična udubljenja, nastala kapanjem usijanog metala. Aleksandru Durmanu bio je to znak da je tih osam ljudi iz nekog razloga bilo posebno obilježeno i žrtvovano. Iz tih je obilježja, na pokojnicima i na posudi, uspio iščitati jedan nevjerojatan nebeski događaj.
– Taj grob zapravo je rezultat jednog događaja koji se u noći 9. ožujka 2889. godine prije Krista, a to znamo precizno u dan, dogodio na nebu. Naime, u konjunkciji, u takozvanom ljubavnom položaju, našli su se Venera i Mars, prolazeći kroz zviježđe Plejada. Upravo u tom trenutku u Sunčev je sustav, kao što se zbiva svake tri godine, uletio komet Encke. No kako je prošao svojom nebeskom putanjom, djelovalo je kao da je udario u njih. To je tako rijedak događaj da smo, vraćajući se u prošlost, mogli izračunati točan datum kada se to dogodilo. Ta posuda kao i udubljenja na lubanjama muškarca koji predstavlja Mars, žene koja predstavlja Veneru i šest mladih žena koje simboliziraju Plejade, pričaju nam priču o tome što se te noći dogodilo na nebu. Vučedolska keramika puna je ukrasa koji su toliko precizni da bismo ih mogli nazvati i prvim slikovnim pismom Europe – zaključuje Durman koji je na jednoj od vučedolskih keramičkih posuda prepoznao i najstariji indoeuropski kalendar.
