– Maloljetnička delinkvencija opće je mjesto dehumaniziranog svijeta u kojem živimo, a mi smo pokušali locirati genezu te besmislene agresije koja se javlja kod mladih ljudi. U filmu smo ispričali jednu zagrebačku priču, ali sličan smo slučaj imali i u Sarajevu, koje se i danas sjeća sudbine Denisa Mrnjavca, kojeg su bez ikakva razloga ubili mladi suputnici u tramvaju. Slične slučajeve naći ćete u cijelom svijetu. Drago mi je što smo o tom problemu progovorili kroz jedno umjetničko djelo jer vjerujem da umjetnost ima moć da popravi ljude. Zato mislim da ga trebaju pogledati svi učenici osnovnih i srednjih škola, jer to su generacije koje također tragaju za smislom ove imitacije života, odrastajući u kontekstu opće otuđenosti i uništenih obitelji. To su univerzalna pitanja koja vape za odgovorima – rekao je Emir Hadžihafisbegović za Večernji list dan nakon što je osvojio nagradu za najboljeg glumca u sekciji Horizonti festivala u Veneciji, dodijeljenu mu za ulogu oca tragične žrtve maloljetničkog nasilja u filmu “Takva su pravila” Ognjena Sviličića.
Kao vrijedan bonus
Već sam ulazak Sviličićeva novog projekta u službeni program festivala bio je velik uspjeh za domaću kinematografiju, a nagrada je došla kao vrijedan bonus na početku očito bogatog festivalskog života koji će u sljedećim mjesecima voditi ovaj film.
– Ovo je najvažnija nagrada u mojoj karijeri. Nosim ovu nagradu iz Venecije za hrvatski film ushićen i zadovoljan, ali i odgovoran za uloge koje su preda mnom. Drago mi je da sam nagradom obradovao i hrvatsku i bosanskohercegovačku kinematografiju – izjavio je Hadžihafisbegović po primitku nagrade. Film potaknut slučajem Luke Ritza ipak posve drukčije tretira ponašanje roditelja filmske žrtve nego što je to bilo u stvarnom slučaju: Hadžihafisbegović i njegova partnerica, također bosanska glumica Jasna Žalica kao da su zatečeni cijelom situacijom, u potpunoj nevjerici i šoku što im se događa, kao da im je više stalo do toga da pred birokratiziranom okolinom (policija, liječnici...) ostave dojam poslušnih građana, nego da se prepuste izljevu emocija. Na toj suzdržanosti glavnih junaka film gradi specifičnu atmosferu koja je naišla na plodno tlo kod publike (i kritičara) u Veneciji, a očito je ostavila traga i na članovima žirija.
Zanimljivo je da se u selekciji Horizonti ne dodjeljuju dvije glavne glumačke nagrade, nego je jedna kategorija za najboljeg glumca ili glumicu.
Odluka je bila ispravna
Sviličićeva odluka da oboje glavnih glumaca pozove iz BiH dala je rezultate, unatoč nekim prigovorima kako ih je mogao naći i u Hrvatskoj, a evo kako je uoči Venecije u Večernjem listu on objasnio svoj neuobičajeni potez:
– Uzeo sam Emira Hadžihafizbegovića i Jasnu Žalicu jer su sjajni glumci. Za uloge takvih ljudi koji se nose sa svakodnevicom nisam mogao naći hrvatske glumce tih godina. Ne mislim da bih se kao autor trebao držati slogana “kupujmo hrvatsko”, u umjetnosti takvi kriteriji ne vrijede. Meni su se svidjeli ovi glumci pa sam ih odabrao. Ako će se neki hrvatski glumac zbog toga naći uvrijeđenim, onda je bolje da se prestane baviti ovim poslom. Jer filmu je u prirodi da prelazi granice i toga će biti sve više – kazao je, bez puno diplomatskog uvijanja, Sviličić. Najboljim filmom u sekciji Horizonti proglašen je “Court” Chaitanya Tamhane, a dobitnik Zlatnog lava u glavnoj selekciji Venezia 71 je “A Pigeon Sat on a Branch Reflecting On Existence” Roya Andersona, dok je Andrej Končalovski dobio Srebrnog lava za režiju filma “The Postman’s White Nights”.
