Kao i nakon gostovanja s “Otellom”, publika u zagrebačkom HNK srdačno je pozdravila goste iz Rijeke koji su na poklon došli s Verdijevom “Traviatom”. Riječ je o novoj predstavi premijerno izvedenoj u HNK Ivana pl. Zajca u veljači, uz pridržavanje najstrožih epidemioloških mjera. A to znači da je orkestar svoju rupu zamijenio pozornicom, a trolist solista dobio je priliku pjevati ispred dirigenta, u posebno konstruiranim, uvjetno rečeno, kavezima u kojima su međusobno izolirani zahvalnim plastičnim plohama koje imaju i svoj dramaturški karakter.
Bitno smanjeni zbor i dio solista svoje je nastupe izvodio iz loža najbližih pozornici, a tom glazbeno osjetljivom konstrukcijom sigurno je ravnao mladi njemački dirigent Valentin Egel, inače i pobjednik sedmog natjecanja Lovro pl. Matačić. Uprava riječkog HNK očito je bila brza i lucidna i osigurala si sjajnog šefa dirigenta za budućnost. Režiju, koncept i dramaturgiju ove doista dramatične predstave potpisuje Marin Blažević, koji je uz Alana Vukelića i koautor scenografije, ali i oblikovanja svjetla. Kostime je ipak prepustio Sandri Dekanić, dok su zapažena koreografsko-redateljska rješenja potpisali Mila Čuljak i Michele Pastorini. Asistentica redatelja bila je i operna pjevačica Sofija Cingula!
U prvom planu ove predstave ipak su solisti, i to ponajprije sopranistica Anamarija Knego u zahtjevnoj ulozi Violette Valery. Pariška kurtizana jedan je od najtragičnijih likova operne literature koja obiluje baš takvim, pomalo klišejiziranim ženskim likovima koji su u muškom svijetu osuđeni na patnju i žrtvu zbog nedopuštene ljubavi. Ipak, riječka Violetta u duboko potresnoj i glasovno nevjerojatno raskošnoj interpretaciji Anamarije Knego daleko je od svih klišeja o tome kako bi Violetu trebalo pjevati i glumiti. Jer riječ je o autentičnoj opernoj umjetnici koja izgara za svaki otpjevani ton ne tražeći savršenstvo, nego umjetničku ekspresivnost. A tu se krije i tajna njezine uspješne i ravnopravne borbe s ulogom smrtno bolesne Violette, koja je u ovoj koncepciji imala i elemente koji se bave biti (nezahvalne) pozicije koju primadone imaju na opernim pozornicama. Anamarija Knego ubraja se u pjevačice koje treba čuvati kao kap vode u pustinji.
U ulozi Alfreda Germonta predstavio se slovenski gost i prvak riječkog ansambla Aljaž Farasin, sposoban i iskusan tenor sigurna scenskog nastupa, uvjerljiv kao zaljubljivi i lako ranjivi, ponosni Alfredo. Njegov otac i pomalo kruti branitelj reda i društvenih normi, ali ipak emotivni Giorgio Germont bio je američki bariton rijetko kultiviranog i ujednačenog glasa Kevin Greenlaw. Emilija Rukavina, Mirna Vidović, Filip Filipović, Ivan Šimatović, Dario Dugandžić, Slavko Sekulić... upotpunili su buket biranih opernih glasova. Plastične zapreke između Verdijevih protagonista poklopile su se sa zaprekama koje je pandemija postavila među ljude. Ali dok one pandemijske razdvajaju, ove riječke spajaju, i to tamo gdje smo najtanji i najosjetljiviji.
