Nakon listopadske premijere Bizetove opere “Carmen”, Opera Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba odvažila se na novu premijeru. Da bi se dodatno (pre)naglasilo poštovanje epidemioloških mjera, uoči početka izvedbe Gluckove najpoznatije opere “Orfej i Euridika” pozornicom je prošao djelatnik kazališta poprskavši je dezinfekcijskim sredstvom. I predstava je mogla početi.
No, za razliku od “Carmen” koja je unatoč koronskim prilagodbama bila scenska izvedba sa znatnim fizičkim kontaktima naročito između zboraša, Gluck se morao zadovoljiti nekim oblikom polukoncertne izvedbe. Tako je orkestar smješten na samu pozornicu te se sa samozatajnim i diskretnim dirigentom Aleksandrom Kalajdžićem nalazio iza tri solistice, što je u glazbenom smislu bilo krajnje delikatno i osjetljivo, umanjujući dirigentove mogućnosti da povremeno snažnije intervenira u tempa i dinamizira predstavu. I vokalni oktet Zbora HNK koji je izvodio zborske dionice (u kojem su bili Antonio Brajković, Tamara Cipek, Dario Ćurić, Siniša Galović, Iva Juras, Mima Karaula, Marija Posavac i Robert Palić) bio je tamo daleko na samome kraju pozornice, u doslovnom i metaforičnom mraku austrougarskog kazališta kojim je ionako bitno obilježeno to isposničko scensko čitanje “Orfeja i Euridike” kakvo je publici u ova mračna i mučna vremena ponudila operna redateljska debitantica Anica Tomić. U tome su joj pouzdani suradnici bili scenograf i oblikovatelj svjetla i važnih i uspjelih videa Ivan Lušičić Liik i kostimografkinja Doris Kristić.
Anica Tomić je demitologizirala Gluckovu mitsku opernu priču nastalu prema libretu Ranierija de ‘Calzabigija još tamo sredinom 18. stoljeća u Beču. Njezin Amor u iskrenoj i provokativnoj izvedbi moćne sopranistice Ivane Lazar pije konjak i puši cigarete bez patetike i bez velikih gesta, s određenom dozom dosade, kao u nekom bulevarskom komadu. Njezin Orfej u stamenoj i glasovno krajnje kontroliranoj, gotovo nježnoj interpretaciji vehementne mezzosopranistice Dubravke Šeparović Mušović na put za oživljavanje voljene Euridike odlazi, simbolično, u Euridikinim cipelama. A njezina Euridika u toploj i sigurnoj izvedbi profinjene sopranistice Valentine Fijačko Kobić nestrpljiva je partnerica kojoj ni jedan dokaz Orfejeve ljubavi nije ni dovoljan ni siguran. Uvijek želi više, kao da sumnja da ne zaslužuje Orfejevu ljubav... Ni na ovome, a bome ni na onome svijetu. Svakako treba napomenuti da su decentni i prozračni dvopjevi Orfeja i Euridike bili glazbeni vrhunci ove produkcije zagrebačke Opere i dokaz njezine profinjenosti i krajnje suptilnosti.
I kada nas operna šarena laža uvodi u veseli i razgaljujući finale opere u kojem Amor po drugi put oživljava Euridiku, Orfejevo lice je tužno i neutješno, u najmanju ruku zabrinuto. Orfej Dubravke Šeparović Mušović ne vjeruje u sretan kraj svoje ljudske ljubavne priče i ne vjeruje u Amorovu moć i dobrohotnost. Ipak, kada se spusti zastor i Orfej ostaje sam na pozornici, oči u oči s dirnutom publikom, mršavi, možda i ironični smiješak ipak nam vraća nadu u neku drugu ili treću šansu. Nadu u ljubav ovdje i sada.
Najnovija operna premijera zagrebačkog HNK elegantna je i dostojanstvena, premda pomalo prestatična, ali zato vizualno krajnje izbrušena i dojmljiva predstava kojom vladaju tri svestrane kućne pjevačice ozbiljnih karijera i dometa. Stavljanjem fokusa baš na operne pjevače, najnovijim “Orfejom i Euridikom” kao da se šalje danas presudno važna poruka da s posebnom pažnjom moramo njegovati operne glasove koji nikada, ali baš nikada ne smiju biti ušutkani niti osuđeni na šutnju.
