Čak dvanaest glasovitih opernih umjetnica i diva poziralo je preksinoć u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu s maestrom Vladimirom Kranjčevićem, prije njegova posljednjeg i prema vlastitoj odluci zadnjeg dirigentskog nastupa. Do kraja koncerta fotografija je već bila uokvirena, a uz riječi zahvalnosti maestru ju je uručila Dunja Vejzović.
Ana Pusar Jerič, Blaženka Milić, Mirjana Bohanec, Marjana Lipovšek, Nelli Manuilenko, Gertruda Munitić, Ruža Pospiš Baldani, Vlatka Oršanić, Cynthia Hansell Bakić, Nevenka Petković Sobjeslavski, Ivanka Boljkovac i Dunja Vejzović bile su samo jedan buket u mnoštvu koje je do posljednjeg mjesta ispunilo HNK.
Bilo je tamo još mnogo velikih umjetnika, akademika i uglednika, sve do varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka i zagrebačkog vladike Porfirija Perića. Svakog od nas, na ovaj ili onaj način, tijekom desetljeća pedagoškog i umjetničkog rada na raznim poljima i s raznim ansamblima, dodirnuo je Vladimir Kranjčević.
To se odnosi i na mnoštvo koje je ispunilo pozornicu: soliste Rebeku Lokar, Dubravku Šeparović Mušović, Tomislava Mužeka i Ivicu Čikeša, svirače Orkestra HNK s pojačanjima te pjevače Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić i Zbora Opere HNK.
Dirljiv zagrljaj vršnjaka
Darove, cvijeće i dirljive riječi maestro Kranjčević dobio je i od Orkestra i Zbora HNK, a niz čestitki, pohvala i zahvala nekadašnjem ravnatelju Opere zagrebačkog HNK otvorili su intendantica Dubravka Vrgoč i današnji operni ravnatelj Nikša Bareza. Čvrst kolegijalni i prijateljski zagrljaj dvojice dirigenata i vršnjaka bio je osobito dirljiv.
Samo maestro Kranjčević zna što mu je sve prolazilo kroz glavu u tih sat vremena, u kojima su se pod njegovim rukama izmjenjivali gotovo nečujni molitveni pianissimi s tutnjavom Sudnjega dana u dramatičnoj partituri Verdijeva Requiema, u kazalištu u koje je prvi put, još kao đak, ušao prije sedamdeset godina.
Da bi djelovali na emocije publike, umjetnici moraju naučiti obuzdavati vlastite osjećaje. Tako se maestro Kranjčević s vlastitim emocijama vjerojatno suočio tek kada se jutro kasnije probudio u vlastitu domu, na početku prvog dana ostatka svog života u koji je ispraćen i ovacijama prepunog kazališta na nogama.
U svom govoru, kojim je zaključio veličanstvenu večer u HNK, maestro Kranjčević je objasnio razloge zbog kojih zaključuje dirigentsku karijeru. Nije mu, rekao je, teško dok dirigira, bilo na koncertu, bilo na probi, ali teško mu je, zbog godina i zdravlja, sve ono prije i poslije toga. Bio je to govor prožet zahvalnošću mnogima, počevši od roditelja preko velikih učitelja i uzora do prijatelja koji ga prate u životu, ali i njegovom poslovičnom duhovitošću, kojom je i ovaj put uspio nasmijati svoje glazbenike i publiku. Na primjer, kada je uputio osobitu zahvalnost svim liječnicima, “polovici Medicinskog fakulteta” u publici, koji se osobito posljednjih godina brinu o njegovu zdravlju.
Rijetka odluka i poruka
“Glazba je sveta umjetnost”, citirao je maestro na pozornici redak iz opere Arijadna na Naxosu Richarda Straussa. Govorio je maestro Kranjčević o glazbi kao umjetnosti koja neizmjerno puno daje, oplemenjuje i obogaćuje um, dušu i srce, ali upravo zato i puno traži, ne trpi površnost i rutinu. Iz te duboke ljubavi i poštovanja prema plemenitoj umjetnosti glazbe, maestro više neće “mahati”. Zbog takve odluke i poruke, tako rijetke u svijetu i vremenu u kojem caruje površnost, maestro Kranjčević nagrađen je oproštajnom sezonom iz snova koja je preksinoć u HNK zaključena događajem za pouku, pamćenje svih nas koji smo mu prisustvovali i anale zagrebačkog i hrvatskog kulturnog života.
Bravo gospodine Pofuk , prekrasan tekst za oproštaj od dirigentskog pulta velikog Mo Kranjčevića . Daj mu Bog puno zdravlja.