Da, velike baletne premijere u velikim kazalištima, a zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište u našoj je zemlji po svom statusu i važnosti najveće koje imamo, oduvijek su bili elitni događaji, za elitu. U prvom redu onu kulturnu, intelektualnu, duhovnu. Jedna od karakteristika takve elite jest i to da se ponaša elitistički. Takve su većinom bile i reakcije nakon izlaska predsjednice Republike Hrvatske na pozornicu na kraju premijere Labuđeg jezera. Druga značajka ponašanja elite, ona koja se nažalost prečesto zaboravlja, jest samozatajno iskazivanje poštovanja prema onima koji ga najviše zaslužuju. Pripadnici političke elite, u koju se ulazi po visokim političkim funkcijama, a ne zaslugama, osobito trebaju poduku o takvom ponašanju.
Bez obzira na dobru namjeru, koju je pošteno pretpostaviti, kao i oduševljenje njenom pojavom kojeg je bilo među umjetnicima na pozornici, predsjednica Grabar-Kitarović tu je poduku dobila. Doživjela je siktanje poput nekog tko je oduševljeno zapljeskao u krivom trenutku nekog koncerta. Ako u njoj ima veličine i mudrosti, sve je to neće obeshrabriti i odvratiti od ponovnog dolaska u kazalište. Izvrsnu priliku za to imat će već 10. travnja, kada je na programu sljedeća premijera zagrebačkog HNK, ovaj put operna. “Don Carlo”, jedna od najvećih i najljepših Verdijevih opera, svakome, a osobito političarima i političarkama nudi mnogo više od predivne glazbe. Riječ je o operi izrazito političkog sadržaja, s libretom prema istoimenoj drami Friedricha Schillera smještenoj usred velikih dinastičkih borbi i ratova koji su potresali Europu sredinom 16. stoljeća. U tom je djelu i jedan od najsnažnijih i najgenijalnijih prizora čitave operne literature: uglazbljeni sraz svjetovnog i crkvenog moćnika, strašan i potresan basovski duel španjolskog kralja Filipa II. i Velikog inkvizitora. Tu je i velika masovna scena spaljivanja heretika koja prikazuje totalitarizam i diktaturu jedne ideje u najfanatičnijem i najokrutnijem obliku.
Sve u svemu, 10. travnja kao datum premijere upravo takve opere, premda je rezultat slučaja, nije mogao biti bolje izabran. Predsjednica Grabar-Kitarović, ako poželi, imat će i tada mjesto u loži, a čvrsto vjerujem da više nikada neće kročiti na otvorenu kazališnu pozornicu, sve da je tamo i konjima vuku. Ali, i bez političara koji umisle da su Sunce koje hoda po zemlji, u javnosti se odavno uvriježilo reći i napisati da se na nekom elitnom umjetničkom događaju, poput baletne premijere, okupila krema, društvena, kulturna i politička elita. I pri tom se uvijek misli samo na mnoštvo s ove naše strane pozornice, u gledalištu. A prava elita, oni najbolji među nama, uvijek su na pozornici.
Nakon premijere otišao sam još jednom pogledati Labuđe jezero. Bez premijernog glamura, fotoreportera pred ulazom i s objektivima uperenim prema ložama, pred ljudima koji ulaznice nisu dobili, nego su ih kupili, s podosta mirne, pažljive i očarane djece u publici, predstava je zablistala još većim sjajem. A trebalo je, nakon sjajne Rumunjke Mirune Miciu, vidjeti i Australku Nataliju Horsnell u dvostrukoj ulozi Odette i Odilije, bijelog i crnog labuda. Koliko je čuda i ljepote samo u rukama te balerine! Pogledavši popis solista i članova baletnog ansambla, čovjek se može i malo zabrinuti i rastužiti: kamo su nestale hrvatske labudice, zašto je tako malo hrvatskih plesača, ima li balet budućnost u Hrvatskoj? Ali, istodobno taj popis donosi i ohrabrenje. Ima ljudi koji se, nakon velikih karijera u svijetu, poput ravnatelja Baleta Leonarda Jakovine, vraćaju u Hrvatsku i svojim znanjem, oduševljenjem i strašću, sasvim sigurno mnogo više nego novcem koji im je na raspolaganju, ovamo dovode i kod nas zadržavaju ta divna vilinska bića: balerine i baletane sa svih strana Europe i svijeta, ljude različitih nacionalnosti, vjera i rasa koji svi plešu istim jezikom.
Slično sam se osjećao i dva dana kasnije u Lisinskom. Da, glavna je tema na hodnicima i uredima bilo pripajanje posrnule, uništene i prezadužene Koncertne direkcije Zagreb dvorani Lisinski. Ravnatelj Lisinskog Dražen Siriščević očito ima veliku petlju, optimizam i volju, a i veliko povjerenje u Grad Zagreb, vlasnika našeg glazbenog i kulturnog hrama, kad je prihvatio takav teret gledajući u njemu novi izazov. A kad kažemo Grad, svi znamo da u ovakvim slučajevima zapravo mislimo na gradonačelnika Milana Bandića. Mene osobno, kad je o Lisinskom riječ, umirio je i razgovor s jednim od upravljača gradske kulture. Potvrdio mi je Bandićevo obećanje Siriščeviću da će dugovi KDZ-a biti podmireni, a ne poput utega obješeni na uspješno poslovanje Lisinskog. Gradonačelnik Bandić, sve da i nije predizborno vrijeme, u slučaju Lisinskog nema izbora i ja također vjerujem da je svjestan kako je Lisinski jedna od posljednjih utvrda koju se ne smije ugroziti. Zastava “lisinskizma” mora se i dalje vijoriti, inače ova država nema smisla niti smo kao narod zaslužili zauzimati mjesto na pozornici svijeta.
Ne radi se tu o politici. Tog dana u Lisinskom je vladala velika gužva. Orkestar Zagrebačke filharmonije upravo je, gromoglasnom Fantastičnom simfonijom Hectora Berlioza, završavao pokus s kineskim maestrom Muhajem Tangom koji ih u ponedjeljak 27. ožujka vodi u Beč, na prestižnu pozornicu Konzerthausa. Tamo će hrvatsku kulturu predstavljati i s rusko-austrijskom pijanisticom Lisom Smirnovom i glazbom Roberta Schumanna, ali i Simfonijskim kolom Jakova Gotovca. Dok su filharmoničari još silazili, na pozornicu su se već penjali simfoničari: glazbenici Simfonijskog orkestra HRT-a, njemački dirigent André de Ridder i solist nalik na princa iz Labuđeg jezera, hrvatski pijanist, stanovnik Pariza i građanin svijeta Goran Filipec, s gromovima i Lisztovim bravurama u prstima.
To su mjesta, ljudi i trenuci u kojima je Zagreb lijep, važan i velik. Tu je Hrvatska svijet. Možda smo mali, ali ipak smo dragulji u riznici stvaralačkog ljudskog duha i genija. U mrkloj noći broji se svaka krijesnica.
>> Malakhov i čitav ansambl stvorili su čarobnu predstavu za povijest
>> Posve neočekivano: Predsjednica prekršila pravila protokola i izašla pred publiku sa ansamblom
