Često se kao gledatelji pitamo kako je moguće da neko umjetničko djelo istodobno svijetli, mijenja svjetlosne kombinacije boja, titra gotovo svake sekunde u novoj kombinaciji optičkih senzacija. A kombinacije boja uopće se ne ponavljaju, bez obzira na to gledate li neki objekt tri, pet ili petnaest minuta. Rad jednostavno ima neki svoj unutarnji život, light show. I ne samo što uredno programiranom svjetlošću i bojama bombardira očni živac nego se umjetničko djelo odaziva i zvučnim glasanjem. Jedan takav rani umjetnički rad “DIN.GF 100” hrvatskoga znanstvenika i umjetnika Vladimira Bonačića (Zagreb 1938.- Ittenbach 1999.) u stalnom je postavu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu (na slici lijevo). Na rana Bonačićeva djela, ali i djela kinetičke i optičke umjetnosti brojnih drugih umjetnika, skrenuta je ovih dana pozornost javnosti na izložbi “Za aktivnu umjetnost – Nove tendencije 50 godina poslije 1961-1973” koja se održava u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Izložbu autorski, uz Ivanu Janković, potpisuje kustoski tim Kristina Bonjeković-Stojković, Nataša Ivančević, Vesna Meštrić, Leila Topić i Jadranka Vinterhalter, a sjajan postav osmislio je Darko Fritz. Tako se ponovno gibaju, zvone, zvuče, pište, svijetle i vrte se oko svoje osi brojna djela Sota, Dobrovića, Srneca, Richtera, Šuteja i drugih umjetnika koja su godinama bila nedostupna javnosti ponajviše zbog toga jer nije bilo odgovarajuće muzejske zgrade. Poneka su tek s vremena na vrijeme pokazana na nekoj izložbi, a sad su otkriće za mnoge generacije rođene poslije Novih tendencija. Zato se vraćamo gotovo pola stoljeća unatrag kako bismo upozorili da smo upravo u našoj sredini okupljali i stvarali umjetnike i znanstvenike s Instituta Ruđer Bošković koji su u ono socijalističko, hladnoratovsko doba imali iznimnu ulogu u jednoj od najranijih primjena kompjutora u vizualnoj umjetnosti kasnih šezdesetih godina XX. stoljeća.
Herbert Franke i zagrebačko čudo
– Njemački istraživač i pisac znanstvene fantastike Herbert W. Franke, jedan od začetnika i protagonista kompjutorske umjetnosti, ponovno se ovih dana u Zagrebu, na otvaranju izložbe “Nove tendencije 50 godina poslije (1961-1973)”, prisjetio kako su preko zagrebačke skromne gornjogradske galerije stvorene Nove tendencije. Franke je opisao Nove tendencije kao “zagrebačko čudo”. On je u intervjuu 2007. godine objasnio da je za njega sustav vrijednosti puno važniji od samoga kompjutora. Kompjutor je uvijek i zauvijek samo automat, a potrebno je postaviti čovjeka i kompjutor u interakciju. Odgovornost je u čovjeku, a ne u kompjutoru. Mi mu možemo dati zadatke, ali ga ne možemo poučiti sustavu vrijednosti, kaže Miro A. Cimerman, kibernetičar i informatičar.
Kad je riječ o Bonačićevim kinetičkim objektima, Cimerman kaže da su u potrazi za nestalim objektima koji su 1969. godine bili montirani na pročelju Name na Kvaternikovu trgu te 1971. i na Nami u zagrebačkoj Ilici. Mnoge je Bonačićeve objekte trebalo nanovo složiti, osposobiti za rad. Među djelima koja su posebno važna neka potječu iz fundusa MSU, zastupljeni su i rani radovi hrvatskog umjetnika i znanstvenika Vladimira Bonačića (DIN.GF 100, 1969.; Random 63, 1969.; GF.E 16/4 CNSM, 1969/70.), kao i zajedničko djelo hrvatskog umjetnika Ivana Picelja i znanstvenika Vladimira Bonačića (T-4, 1968.) koji je radio na Institutu R. Bošković. Ti objekti rade s kompjutorski upravljanim svjetlosnim impulsima te djelomično i tonovima koji zvuče kao sviranje orgulja. To su ključni radovi u povijesti svjetske medijske umjetnosti.
(cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Obzora Večernjeg lista od 30. travnja 2011.)
Baš sam nedavno svratio u MSU. Katastrofa, fleke od vlage su na stropu, sve izgleda nedovršeno. a 90% izložaka se ne može nazvati umjetnošću, čak ni konceptualnom, ni modernom. Koliko je tu love pokradeno i koliko je rodijaka zaposleno!?