Ugledni slovenski prozaik Drago Jančar ima brojne prijevode na hrvatski jezik, a nedavno ga je ministrica kulture Andrea Zlatar Violić imenovala i u povjerenstvo za stimulacije za najbolja hrvatska književna ostvarenja. Jančar je u Hrvatsku dolazio i u ratno vrijeme, bio je na PEN-ovu ratnom kongresu na Hvaru i u Dubrovniku. No, njegov roman \"Noćas sam je vidio\" koji je Meandarmedia objavila još krajem prošle godine u prijevodu Nede Fanuko, Jančarevu će proznom opusu sasvim sigurno omogućiti još veći broj hrvatskih čitatelja, dakle i onih koji do sada nisu posezali za Jančarevim prozama.
Iako je u pitkom romanu riječ o ljubavnoj priči o zanosnoj i osebujnoj Veroniki Zarnik koja se našla u turbulentnom vrtlogu Drugog svjetskog rata, Jančar ovdje ipak beskompromisno kritizira one tihe i zapravo potpuno bezrazložne egzekucije koje su, htjeli mi to priznati ili ne, i te kako obilježile partizanski pokret. I to ne samo u Sloveniji. U romanu \"Noćas sam je vidio\", u kojem svi glavni, uglavnom muški likovi (uz jedan plahoviti ženski glas), svjedoče o svojoj ljubavi prema nesretnoj Veroniki, te Veronike zapravo uopće nema. O njoj se samo priča i mašta. Ona je poput nekakve ispovjedne tajne s kojom će svi njeni ljubavni ispovjednici leći u grob. Punokrvna Veronika je meta tlapnji i nadanja, za nju se gube činovi i imetak, ona muškarce tjera u propast i u pijanstva, ali čitatelj u romanu ni u jednom trenu ne može saznati ništa intimnije o Veroniki koja svoju prirodnu zavodljivost plaća najskuplje. Jančar je roman napisao pomalo i u maniri kriminalističkog romana. Tako je postigao napetost koja ne prestaje do samoga kraja. No, iako kritizira partizanski pokret i njegovu praksu, Jančar se ni u jednom trenutku ni ideološki ni povijesno ne opredjeljuje. Očito je da je potpuno, i to kao autor, zanesen Veronikinom sudbinom i Veronikinim očaravajućim romantičarskim likom. (D. Derk)
