Dva vodeća bugarska prozaika koja imaju brojnu publiku i u Hrvatskoj, Georgi Gospodinov i Emil Andreev, nisu propustila monodramu “Ja koja imam nevinije ruke” koju je u Bugarskom narodnom kazalištu “Ivan Vazov” izvela Vesna Tominac Matačić. Riječ je o dramatičnoj predstavi o životu hrvatske pjesnikinje Vesne Parun, koja je u Sofiji povremeno živjela od 1962. do 1967. te u bugarskoj prijestolnici stekla brojne prijatelje i poštovatelje i to u disidentskim umjetničkim krugovima. Vesna Parun prevodila je s bugarskog na hrvatski te je u Bugarskoj zanimanje za nju i dalje veliko, osobito otkako su dosjei iz komunističkih vremena dostupni javnosti.
Tako odličan romanopisac Emil Andreev želi napisati scenarij i snimiti film o bugarskim godinama Vesne Parun, ali za to su mu potrebni i hrvatski partneri. “Tu ima materijala za dva, a ne za jedan film”, rekao je Andreev uoči sofijske izvedbe monodrame. A Gospodinov, koji je neupitna bugarska međunarodna književna zvijezda, zdušno se raspitivao o Vesni Parun kod svoje prevoditeljice na hrvatski jezik Ksenije Banović. Uz to što je prevela njegova djela na hrvatski, ona je i najvažnija spona u trodnevnom festivalu Vesne Parun koji se ovog prosinca održava u Sofiji. Osim potresne monodrame Vesne Tominac Matačić, izvedene na sceni Apostol Karamitev sofijskog Vazova (monumentalnog kazališta koje su projektirali dobro poznati Fellner i Helmer, a koje ima tri scene i to samo za dramu, opera i balet imaju drugu zgradu), u muzeju koji nosi ime po bugarskom pjesniku Nikoli Vapcarovu, a dio je Nacionalnog muzeja književnosti, otvorena je i izložba sesvetskog Muzeja Prigorja o bugarskim književnim vezama Vesne Parun. Autorice izložbe su ravnateljica muzeja Morana Želja Želle i Ksenija Banović, a oko izložbe se potrudio i Tomislav Mrčić iz Muzeja Prigorja.
Kako je obitelj Vesne Parun godine Drugog svjetskog rata i prve godine poraća provela u Sesvetama, u blizini zgrade muzeja, tako je Muzej Prigorja do sada prikupio bogatu građu o životu Vesne Parun, koju promovira i izvan hrvatskih granica. U planu je festivala – koji su s bugarske stane svesrdno podržale Katja Zografova, glavna kustosica u Nacionalnom muzeju književnosti i autorica knjige “Bugarska odiseja Vesne Parun”, i Ljudmila Mindova iz Instituta za balkanistiku – i susret sa studentima hrvatskog jezika Sveučilišta “Sv. Kliment Ohridski” na kojem će biti predstavljena knjiga Hrvatskoga državnog arhiva “Kad ptica prestane voljeti”. U muzeju Vapcarova održat će se i književna večer u čast Vesne Parun, koja je Bugarsku morala napustiti zbog sovjetske intervencije u Čehoslovačkoj te se morala i razvesti od supruga Ljubena Žekova kada je optužena da je bila Titov špijun.
Ipak, pedeset i pet godina nakon sedam staljinističkih procesa protiv Vesne Parun, kojima se javno usprotivio samo pjesnik iz Bugarske Radoje Ralin, pjesnikinja iz Hrvatske, kojoj ove godine obilježavamo sto godina od rođenja, svojim je djelom doprla i do nacionalnog kazališta, državnog muzeja literature i starog sofijskog sveučilišta. A njezinu bugarsku rehabilitaciju pomogli su i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, Ministarstvo kulture i medija te Grad Zagreb, uz sudjelovanje hrvatske veleposlanice u Bugarskoj Jasne Ognjanovac.
Predstava “Ja koja imam nevinije ruke” koju je režirao Ivan Leo Lemo svoj je put od premijere 2014. prema zamisli Vesne Tominac Matačić trebala završiti upravo u Sofiji. Devedeset i devetom izvedbom. A stotu bi, jubilarnu, glumica rezervirala za pjesnikinju. Ali, i tu se umiješala sudbina pa je devedeset i osma predstava planirana za otok Lastovo bila odgođena zbog korone, a sofijska je došla na njeno mjesto, pa doista veličanstvena izvedba Vesne Tominac nastavlja svoj put. Do Lastova. A bila bi šteta da predstava koja je zaintrigirala i jednoga Gospodinova ne nastavi svoj put. •
