U svojem debitantskom dugometražnom igranom filmu grčki filmaš Vasilis Katsoupis vodi nas u psihološku igru koja s prstohvatom filozofsko-egzistencijalnih pitanja u dubljim slojevima svoj narativ razvija oko motiva umjetnosti, kolekcionarstva i krađe. A sve u scenografiji jasnih linija, minimalizma i visoke tehnologije. Film je prikazan na ovogodišnjem Berlinaleu, a njegova je realizacija pala na leđa Willema Dafoea.
Kada bi se “Inside” htjelo opisati na najjednostavniji način, moglo bi se reći da je to film u kojem se Dafoe ponovno trudi ne izgubiti razum. Doduše, “Svjetionik” je nemjerljivo moćniji, mračniji i više uznemirujući od Dafoeova posljednjeg uratka, ali i “Inside” je film koji je dobro pogledati.
Dafoe je, naime, kradljivac umjetnina Nemo, kojemu naizgled pomno razrađen plan ipak ne pođe za rukom. Tijekom svoje akcije, umjesto da pedantno, bez tragova, decentno i, reklo bi se čak i profinjeno, napusti stan u koji je provalio noseći samo svoj plijen, on u njemu ostaje zatočen. Prisilni ostanak u penthouseu u New Yorku, koji je više high-tech čudo nego običan stan, pretvara se u klaustrofobičan pakao. I to nije nužno riječ o prostornoj klaustrofobiji, premda u jednom trenutku i to postaje moguće u tim stotinama kvadrata, koliko u psihološkoj, duhovnoj i emocionalnoj klaustrofobiji i zarobljenosti. Kada vidi da se stan zaključao i da je ostao zarobljen, bez ikakve mogućnosti da komunicira bilo s kime, Nemo prolazi kroz nekoliko faza. Najprije se divi stanu kolekcionara o kojem se ne zna puno, kao i panorami New Yorka koja se pruža s golemih prozora. Zatim prelazi u stadij gnjeva i srdžbe, i to naprosto jer je zarobljen. Tada počinje uništavati stan, pri čemu pokvari termostat zbog čega u tom pametnom stanu temperatura počne divljati, što Nema još više dovodi do ludila. Nakon što se u tom destruktivnom i ljutitom ponašanju emocionalno isprazni, Nemo ulazi u fazu indiferentnosti i nemoći. Dok mu se javljaju i epizode deluzija, on postaje sve pomireniji s mišlju da je to – to.
Sve njegove faze, a posebice posljednja, koja je ujedno i vrhunac gradacije duhovne i psihološke propasti, popraćene su i fazama propasti tog višemilijunski vrijednog stana. Na kraju zaista sve dolazi do dna dna, a to je slikovito prikazano prizorima goleme hrpe fekalija u stanu, jedenja pseće hrane popraćenog iritantnim zvukovima mljackanja, a na kraju i kosturskom pojavom Nema. Ulogom kradljivca umjetnina Dafoe je samo potvrdio da je svestran glumac čiji je talent posebno došao do izražaja baš kada se našao u ovoj gotovo pa monodrami. S idejom što nam znači umjetnost, a što sloboda te što se dogodi kada uzvišeno stanje duha nema doticaja s prostodušnom realnošću, “Inside” je solidan film koji je po svemu, osim po glumi protagonista, u nekoj zlatnoj sredini.
