Butan je prije dvije godine na dodjeli Oscara imao svoga konja za trku u kategoriji najboljeg stranog filma, domaća publika imala ga je priliku gledati na lanjskom Festivalu mediteranskog filma u Splitu, a sada napokon dostupan i široj publici. “Lunana”, debitantski film Pawa Choyninga Dorjija, svakako je bila najveće iznenađenje tadašnje dodjele zlatnih kipića.
Iako se pored svojih protivnika, točnije filmova “Flee”, “Božja ruka”, “Najgora osoba na svijetu” i velikog ostvarenja “Drive My Car”, činilo kao da je neki butanski film tu zalutao, “Lunana” se zaista, posebice kada se gleda s odmakom, zasluženo našla u toj utrci. Riječ je o filmu koji je neopisivo miran, nježan, mekan i koji ima moć da svu užurbanost ovog svijeta, na koju se nerijetko moderno izvlačiti i koja nerijetko služi kao izlika za sve, zaustavi, uspori i pokaže kako je zapravo jednostavno biti u trenutku.
Junak ove poezije u pokretu, koja kao da je stvorena da grije i grli gledateljske duše, mladi je učitelj Ugyen Dorji. On zapravo ne želi baš biti učitelj niti želi ostati u svojoj domovini. Mašta o odlasku u Australiju gdje će tražiti svoje bolje sutra u glazbenoj karijeri. No, prije nego što zauvijek ode iz Butana, odrađuje ono što mu je Ministarstvo propisalo, a to je staž u Lunani, najzabačenijem mjestu u državi do kojeg se dolazi jedino planinarenjem koje traje nekoliko dana. Nezadovoljan, nesretan, nemotiviran za rad, jedva čekajući da prođe tih nekoliko mjeseci i da pobjegne u Australiju, Ugyen se malo-pomalo mijenja. Život na Himalaji, u mjestu u kojem je potpuno odsječen i izoliran od svega na što je navikao, suživot s prostodušnim ljudima i rad s djecom koja ne znaju što je automobil jer ga nikad nisu vidjela nešto su promijenili u mladiću koji je bio uvjeren da zna što želi.
Promjena koju doživljava mladi učitelj, njegovo buđenje svijesti i spoznavanje radosti kao jednog od najčišćih osjećaja koje čovjek može doživjeti skladno su popraćeni drugim aspektima filma. Spokoj koji daju krajobrazi planina dok se u pozadini čuje melodija tradicionalnih butanskih napjeva u a capella izvedbi, kao i iskra razigranosti i zaigranosti koja se vidi na dječjim lišcima (inače, sva djeca glumci i žive izolirano, kao i na filmu, a tijekom snimanja “Lunane” prvi su se put susrela s kamerom; film nikad nisu gledala) tek su neki od razloga zašto je “Lunana” jedan od onih filmova za koje se vrlo brzo javlja želja da se ponovno pogledaju.
Ovaj butanski dragulj bavi se temom koja se najčešće i veže za tu daleku planinsku zemlju, a to je tema sreće (u Butanu, naime, postoji Ministarstvo sreće). “Lunana” baš u svakom smislu – scenarističkom, glumačkom, redateljskom, snimateljskom – tako jednostavno, prozračno i potrebno odgovara upravo na ta vječna pitanja: što je i gdje je sreća.
