U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu održan je 2. rujna glasno i u mnogim medijima najavljivani koncert Matej Meštrović & friends. Matej Meštrović (Zagreb, 1969.), pijanist i skladatelj, ili skladatelj i pijanist, dobro je poznat hrvatskoj javnosti, a okupio je i važne hrvatske i američke glazbenike, svoje dugogodišnje prijatelje, kao goste za glazbeni projekt čija je temeljna namjera bila predstaviti njegovu glazbu ali i šire, predstaviti ga kao interpreta i glazbenika sposobnog za mnoge majstorije. Budući da je Matej Meštrović jedini hrvatski skladatelj koji je na poziv američkog dirigenta Jonathana Griffitha, suosnivača i glavnog umjetničkog dirigenta Međunarodnih koncerata u New Yorku, 2018. godine gostovao u glavnoj dvorani Stern Auditorium uglednog Carnegie Hall-a i to kao autor skladbe Dunavska rapsodija u kojoj je kao solist izvodio i klavirsku dionicu, ne čudi trajna podrška američkog uglednika hrvatskom glazbeniku.
Praizvedba Dunavske rapsodije Mateja Meštrovića 15. travnja 2018. godine, u kojoj je skladatelj sudjelovao i kao solist, uz Distinguished Artists Orchestra pod ravnanjem Mirana Vaupotića pred gotovo 3000 slušatelja u dvorani čije ime i tradicija ulijevaju poštovanje svakom poznavatelju glazbe u svijetu, bila je sama po sebi senzacija.
Za hrvatsku glazbenu kulturu još značajnija jer je to bila prva i do sada jedina praizvedba djela hrvatskog skladatelja u toj prestižnoj njujorškoj dvorani.
Kako takvi svjetski uspjesi moraju imati i polazište, na međunarodnom je planu za Mateja Meštrovića nedvojbeno to bilo izdanje nosača zvuka Vivaldi 4 Seasons for 3 pianos (Vivaldi 4 Godišnja doba za tri klavira) koji je 2017. godine izdavačka kuća PARMA Recordings u distribuciji NAXOSA ponudila svjetskom tržištu. U opisu američke izdavačke kuće PARMA Recordings zapisano je da je cilj tog izdavača objavljivati „inovativnu glazbu putem komercijalne produkcije i vrlo pažljive promocije“.
O svim pojedinostima tehnoloških prednosti i traženoj perfekciji pri pripremi i izradi nosača zvuka te američke izdavačke kuće u ovoj prigodi nije potrebno govoriti, ali dovoljno je podsjetiti da je CD s Meštrovićevom glazbom odmah po izlasku uvršten na Spotify listu 50 klasičnih izdanja i dobitnik je dviju Global Music Awards nagrada, što ga uključuje u emitiranje na radio stanicama diljem svijeta.
Iz opisa izdavačke kuće uzimam stoga tek oznaku „inovativna glazba“. Doista, cijeli do sada ostvareni skladateljski opus Mateja Meštrovića, a nije malen, moguće je analizirati upravo s aspekta inovativnosti u odnosu na situaciju glazbe danas u svijetu. Primjera Meštrovićeva inovativnog poimanja glazbe u odnosu na interpretiranje djela te osobito u odnosu na skladanje kao stvaralački proces imala je zagrebačka publika, koja je HNK ispunila do posljednjeg mjesta kupivši dakako na vrijeme ulaznice za koncert, priliku čuti u nizanju dvanaest naslova.
U izvedbama su se uz Orkestar HNK u Zagrebu pridružili pozvani prijatelji, sopranistica Lana Kos, flautistica Iris Derke, pijanistica Kristina Bjelopavlović, violinist Yury Revich, saksofonist Rob Derke i udaraljkaš Borna Šercar, dirigirao je Jonathan Griffith, a kroz program vodio skladatelj i pijanist Matej Meštrović.
Prema jednoj od definicija glazba je „umjetnost tona koja oplemenjuje ćud čovjeka, budi osjećaj za red i ljepotu, te time idealizira i karakterizira različite narode.“ Opet izdvajam samo dio koji se odnosi na „osjećaj za red i ljepotu“, kao polazište u opisivanju glazbe koju smo čuli 2. rujna u HNK u Zagrebu.
Matej Meštrović glazbenik je koji glazbu živi i ona živi u njemu elementarnom snagom gotovo djetinje radosti i niti u jednom trenutku on se ne libi to pokazati. Takvo je bilo njegovo verbalno obraćanje publici kojoj je predstavljao svoje prijatelje i djela, takvo je bilo njegovo sviranje na klaviru, a takva je i njegova glazba. Upravo iz te neiskvarene i spontane radosti koju nalazi u glazbi poželio je Matej Meštrović dirigirati i to je ostvario ravnajući izvedbom svoje Fugue in C sa solistom na violini Yuryem Revichem. Čuli smo prvi i treći stavak poletnog Flautando orchestrando s američkom flautisticom Iris Derke i Meštrovićem za klavirom, Meštrovićevu razigranu Carmen uveriru prema izvorniku Georgesa Bizeta u kojoj je u bočnoj loži Borna Šercar muzicirao na bocama a Matej za klavirom, a potom je Lana Kos svojim bogatim i toplim sopranom otpjevala ariju Hélène Mercè, dilette amiche iz Verdijeve opere Sicilijanske večeri unijevši svojim stasom i glasom dodatni glamur svečanoj atmosferi večeri.
Za doista posebnu glazbeni večer ostvarenu uz podršku Ministarstva kulture i medija RH, Hrvatske turističke zajednice, HNK u Zagrebu, sponzorstvo Večernjeg lista i još nekih donatora, napisao je Matej Meštrović novo djelo, Pleter, za klavir i orkestar čija je praizvedba potvrdila njegov image skladatelja tonalne, melodijski nadahnute, ritmički vehementne, formalno uravnotežene i za solistički instrument i orkestar virtuozne glazbe koja poštuje tradiciju klasičnog sloga ali i dodaje već navedenu elementarnu vitalnost koja „budi osjećaj za red i ljepotu.“ Nadajmo se i „oplemenjuje ćud čovjeka“.
Od već poznatih Meštrovićevih djela izvedene su skladbe Poco a poco, Neka uđu, i na kraju četvrti stavak Dunavske rapsodije naslovljen Danubius, uz skladateljevu zahvalu Orkestru HNK u Zagrebu ali ipak i pomalo otužni komentar kako to djelo u cjelini još nije izvedeno u Hrvatskoj.
Posebno poglavlje u skladateljskom radu Mateja Meštrovića pripada njegovim skladbama za klavir ili violinu i orkestar u kojima se na svoj nadasve žovijalni način poigrava postojećom glazbom velikih majstora. Mozartova Alla turca dobiva poliritmičke pokrete, Brahmsov Peti mađarski ples zaigrano se provlači kroz „dodane“ harmonijske vrijednosti, Zima iz Vivaldijevih Četiriju godišnjih doba uz violinu upošljava i klavir u užurbanom pokretu. Pa još i Zidovi Jerihona, skladateljev izlet u jazz kako bi se razigrao s prijateljima saksofonistom Robom Drekom i bubnjarom Bornom Šercarom.
Matej Meštrović piše radosnu, razigranu, rekla bih djetinje nevinu, osjećajnu glazbu, ali pri tome ne ispušta iz vida visoke standarde izvođenja, kompleksnost orkestralnog sloga i napose formalnu usklađenost i uravnoteženost. Glazba je to koja se sluša otvorena srca jer iz takvoga i izlazi. Bit će da je upravo to danas inovativno, svakako potrebno.
Publika je pljeskala neumorno. Henry Mancini bi se sigurno radovao kada bi znao da i na kazališnoj pozornici njegova tema za Pink panthera može toliko razdragati slušatelje da ne puštaju izvođače da napuste „arenu“. Ali, stajaće su ovacije pouzdano bile upućene junaku večeri, Mateju Meštroviću, zar ne?
