Pravi zagrebački krimić – to je najkraći mogući opis romana “Voda, Paučina” Nade Gašić (Algoritam, urednik Kruno Lokotar, 169 kn). Priča počinje velikom poplavom 1964. godine, kada je Sava ozbiljno zaprijetila Zagrebu.
To je ta voda iz naslova koja je svojevrsna crvena nit koja se provlači cijelom knjigom, baš kao i Trešnjevka, na kojoj se događa priča – i tada i sada. Prošlost je obilježio bijeg od rijeke koja nezadrživo nadire ulicama između malih obiteljskih kuća na Trešnjevci, a sadašnjost kriminal koji se skriva iza gradnje novih zgrada koje zauvijek mijenjaju lice te zagrebačke četvrti, a iza kojega stoji i visoka politika (nepoznat netko s predizbornog plakata ima tjelesnog čuvara koji za njim čisti smeće, tj. leš mlade žene). Dodajte tome i eskort kojim se bave ugledne profesorice, što je druga razina ove priče koja zatvara obiteljski krug od čovjeka koji je stradao u poplavi do njegove kćeri. Ona se rodila u toj strašnoj zagrebačkoj noći, a upravo je njezina obitelj u središtu novog zločina.
Nada Gašić vješto plete priču o zločinu u kojoj srećemo tipične likove – i zločince i slučajne svjedoke, i dobre i loše policajce. Ali tu prestaje svaka sličnost s običnim krimićem. Najbolje su stranice na kojima autorica priča bajke, one u kojima Mala Gospa postaje jedino društvo nesretnom retardiranom čovjeku, one u kojima nas vodi kroz Trešnjevku u kojoj njezine kuće strahuju, pričaju i prolijevaju suze nad propašću koja neizbježno dolazi. Zanimljiv je detalj iz autoričine biografije da je rođena u Mariboru, no teško ćete među autorima njezine, pa i mlađih generacija, naći nekoga tko toliko dobro poznaje – i razumije – Zagreb.
