Čistačica Dora, njegovateljica Jadranka i kuharica Đurđa sjedile su u čajnoj kuhinji. Sve su bile zamišljene. Gledale su u pod i pušile. Đurđa je lijevom rukom vrtjela križić na svojoj ogrlici. Već neko vrijeme nitko nije rekao ni riječ. Na stolu su stajale njihove šalice s napola ispijenom kavom. Četvrta je bila puna. U maloj prostoriji bilo je zagušljivo iako je prozor bio odškrinut. Mirna je hitro ušla u sobu tiho pozdravivši. Izvadivši kutiju s cigaretama iz torbice, izvukla je jednu i zapalila je. Odmah je sjela bez riječi. Tri kolegice su je pogledale očekujući da ona počne pričati.
– No, Mirna, hoćeš li konačno nešto reći? – upita je Đurđa, koja se usudila prekinuti neugodno iščekivanje.
– Pa, rekla sam – reče ona ne podižući glavu. – Ovako, šutnjom.
– Šutnjom? A što ona znači? – upita Dora.
– Šutnja je ništa. Znači ništa – reče Mirna buljeći u pod.
Nastao je muk. Sve četiri gledale su u pod. Iznenada Dora se digla i napola otvorila prozor.
– Znači, nije uspjelo? – upita Jadranka bojažljivo kad je Dora sjela.
– Nije.
– Ni ovaj put?! – upita Dora.
– Ni ovaj put.
– Jadna ti. Jadna ti – reče Đurđa. Ugasivši cigaretu, ona je zagrlila Mirnu. Gotovo istog trenutka, ostavivši cigarete u pepeljari, Jadranka i Dora također su je čvrsto zagrlile. Uskoro se čulo šmrcanje. Jedna je govorila: "Tako mi je žao, tako mi je žao", druga je ponavljala: "Jadna ti", a treća: "Nepravda, nepravda."
– Što je ovo? – upita strogim glasom šefica Eliza pojavivši se na vratima. – Zašto se sve grlite? Još k tome i dimite k'o traktor.
– Mirna se vratila iz Zagreba. Nije uspjelo – reče Dora odvojivši se od svojih kolegica.
– Žao mi je – reče Eliza smekšavši glas. – Svejedno, treba ići raditi, plaću zaraditi. Odmah da ste širom otvorile prozor.
– Da – rekoše djevojke gotovo u jedan glas.
– Molim vas da nikome ne kažete – reče Mirna.
– Može. Časna riječ – reče Đurđa umjesto svih kolegica.
– Ja neću reći – reče Eliza. – Mirna, da znaš da mi je žao. Zaista. Ali raditi se mora. Naši starci čekaju.
Nakon što su njezine kolegice izašle, Mirna je rupčićem obrisala suze. Ispraznivši svoju šalicu, ona se pogledala u ogledalu na zidu. Promrmljavši poluglasno: "Naprijed u nove radne pobjede", ona je krenula u svoj jutarnji obilazak soba štićenika doma za starije osobe.
– Dobro jutro, gospođe! Jesmo li dobro spavale? – reče ona dvjema štićenicama što je vedrije mogla.
– Klade spavale k'o klade – reče nepokretna gospođa Mlinar. – Kladasto.
– Ja kladovito – reče gospođa Plečko, koja je također bila nepokretna.
– Znači, onako kako mora biti – reče Mirna zaustavivši se ispred kreveta gospođe Mlinar.
– Nećemo sad još i o našem sranju - reče gospođa Mlinar. – Radije ti nama pričaj kako je bilo.
– Da. Je li uspjelo? – reče gospođa Plečko podigavši glavu.
– Što? – upita Mirna.
– Pa to. Zna se … – reče gospođa Mlinar.
– Trudnoća – reče obazrivo gospođa Plečko. – Jako smo se molile za tebe.
– Nije uspjelo – reče Mirna tihim glasom.
– A mi smo se jako molile za tebe – reče razočarana gospođa Mlinar.
– Nismo se mi dosta molile – reče gospođa Plečko prijekorno. – Ja sam ti to odmah rekla. Ni dovoljno dugo ni dovoljno često. Ni dovoljno zdušno! Zdušno, to je najvažnije.
– Imaš pravo. Sad ćemo biti bolje, prave vjernice – odgovori gospođa Mlinar na njezinu kritiku.
– Vi tu ne možete ništa pomoći – reče im Mirna. – Ništa.
– Kako da ne. Prava vjera čini čuda – reče gospođa Plečko čvrsto se zagledavši u svoju njegovateljicu.
– Zašto ste onda obje u krevetu, nepokretne? – upita ih ona. Sljedećeg trenutka, shvativši što je rekla, ona je požalila zbog svoga cinizma.
– Zbog nevjere – reče gospođa Mlinar.
– Nismo dovoljno vjerovale – dopuni je njena cimerica.
– Možda ste previše vjerovale pa se prepustile Božjoj volji umjesto da se obratite doktorima – reče Mirna. Slijepa vjera dviju nepokretnih starica sad ju je zaista iživcirala.
– Ja sam nastradala u prometnoj nesreći, a gospođa Plečko je s osamdeset godina imala moždani udar – reče gospođa Mlinar ignorirajući netaktičnost njegovateljice.
– Mirna, moraš vjerovati. Čuda se događaju! – reče gospođa Plečko.
– Da, samo treba vjerovati. Mirnica, moraš vjerovati. Moraš! – reče gospođa Mlinar gotovo vapijućim glasom.
– Oprostite – reče Mirna i hitrim korakom krene iz sobe. Više nije mogla slušati kičasta trabunjanja svojih štićenica. Da opet ne bude bezobrazna, morala je izaći. Kako je naglo skrenula lijevo, zabila se u starca. Oboje su u trenutku bili na podu. – Oprostite, ja sam kriva. Jeste li dobro? – upita ona gospodina Habuša, koji ju je u čudu promatrao.
– Dobro ugruvan, ali dobro – reče on pokušavajući se dići. – Glavno da se ništa nije dogodilo.
– Da. Srećom – reče Mirna. Pomogla je starcu da se digne. Potaknuta onim "ništa" u njegovoj posljednjoj rečenici, ona brizne u plač. Suze su nezaustavljivo potekle.
– Nemojte plakati. Niste vi krivi. Vidite da stojim. I plešem! – reče gospodin Habuš i napravi dva, tri koraka kao da pleše. – Još bih vas mogao zamoliti za ples.
– Pa dajte – reče Mirna brišući suze. – Već jako dugo nisam plesala.
– Da, zamolite Mirnu za ples! – povikala je gospođa Plečko iz sobe.
– Da, obavezno! – doda gospođa Mlinar.
