Točno je jedan sat i pedeset i šest minuta iza ponoći. Slijećemo na aleksandrijski aerodrom. Iznenađen sam odsustvom gužve svojstvene aerodromima, sve je nekako utonulo u tamu, samo koferi remete tišinu dok izlijeću katapultirani na pokretnu traku. Nikad nisam bio u Egiptu, do putovanja je zapravo došlo sasvim slučajno. Simpozij na koji sam upao u zadnji tren, mijenjajući kolegu. Grabim s trake svoj srebrni kofer i mobitelom pokušavam uloviti internetsku vezu. Da ti se javim. Da ti kažem da je sve u redu. Ništa. Na ovom aerodromu osim tame s vanjske strane zgrade, polumrak je zavladao i unutra. Aerodrom je, nakon što su se putnici razišli sa svojim prtljagama, opustio i utihnuo. Dućani su zatvoreni. Trafike, restorani, kafići… ništa ne radi. Pokušavam izbjeći lešinare-taksiste koji na aerodromskom parkingu vrebaju turiste. Pozivam Uber. Pozivam, pozivam, pozivam… i u tome sam sve samo ne uspješan. Nemam kud nego izići u svježu egipatsku noć.
Čim se za mnom zatvore staklena vrata zgrade aerodroma, evo ih oko mene. Lešinari, kao što rekoh. Njih četvero, petero, nude svoje usluge, nude cijene, obaraju ih jedni pred drugima, galame, sve mi izgleda na granici mogućeg incidenta.
A on, kržljav dječačić, mršave guzice i spuštenih ramena, ali zato očiju dostojnih samog boga Horusa, stoji desetak metara dalje oslonjen o svoj žuti taksi i smješka se sceni kojoj izbezumljen nazočim. Taj dječak, za kojeg bih rekao da je maloljetan, s brčićima koji kao da tek pubertetski probijaju iznad njegove gornje usne, napravi neznatan zamah rukom i malko mi kimne glavom, što u meni budi okidač: pokrenem se iz te razularene gomile i krenem prema njemu. Jer, nije li sve što želim što prije doći u hotel, okupati se, zaspati. Let je trajao pet sati, krepan sam. Krepan, ali doslovno.
Čim uđem u taksi, on upali radio iako bih više volio da smo u tom vozilu ostali zarobljeni tišinom nego tonovima egzotičnog Orijenta. Namjesti retrovizor da me bolje vidi ili samo drži na oku, vrag bi ga znao. Govori mi nešto najprije na arapskom, pa na lošem engleskom, ali ja tek neodređeno odmahujem glavom, želim da me vozi što prije odavde, želim vodu i krevet, a ne bezbroj pitanja. Nisam za razgovor.
Nakon petnaestak minuta vožnje, u kojoj meni nije promaklo da me dječak za volanom budno promatra, on kaže da na tren mora stati na benzinskoj pumpi. Namjesto očekivanog točenja goriva, iz dućana se vrati s dva tetrapaka mlijeka. Sa širokim osmjehom na licu nudi mi jedan i spominje riječ – zdravlje.
Opsujem tiho na svom jeziku i odbijem mlijeko. Ne pijem, ne volim mlijeko, hvala, ne bih.
On smjesta otrči unutra i sada se vrati s drugim mlijekom, mlijekom s okusom jagode. To će, kaže mi na lošem engleskom, ublažiti miris mlijeka.
Koji vrag! Želi li me ovaj momak otrovati! Pa opljačkati i zatim zakopati negdje u pustinji?!
Počnem mucati, opravdavati se i neki strah uđe mi u kosti. Na cesti nema nekoga. Što ako momak izvadi nož, sablju, pušku, omču i naredi – pij!
Slažem najljubaznijim tonom da sam alergičan na laktozu, ne smijem piti mlijeko.
Izgleda da mu riječ laktoza nije nepoznata, izgleda da razumije moj problem, iako ja i dalje ne razumijem njegovu potrebu da me napoji, čime god, jer dečko opet uzima tetrapak iz mojih ruku, otrči u dućan pumpne stanice i za tren oka evo ga opet nazad.
"A sok od jabuke? Jesi li na to alergičan?"
Nisam, ali… mrzim sok od jabuke. Normalno da mu to ne kažem. Kažem mu – hvala. Hvala na soku. On nagne svoje mlijeko i počne ga halapljivo piti i istovremeno pokreće taksi. Odložim neotvoren sok od jabuke sa strane. Ima li ovoj noći kraja? Kad ću ti se konačno javiti da ti sve ovo prepričam, da se skupa smijemo?
"Jesmo li blizu? Koliko još do hotela?" Pitam tek toliko da nešto pitam, da on zaboravi da nisam popio ono što mi je namijenio, da zaboravi kako sam možda neuljudan na takav vid egipatske dobrodošlice.
"Petnaest minuta. Dvadeset…", odgovori i vrti prstima u zraku dok ispušta volan sasvim iz ruku. I pun znatiželje, potaknut mojim pitanjem, želi znati odakle sam? Čime se bavim? Jesam li oženjen? Djevojka?
Osim toga da sam liječnik i da sam došao na simpozij, na drugo ne odgovaram.
Kad se konačno zaustavimo pred zgradom koja nalikuje na svašta, samo ne na hotel, on kaže da će mi pomoći odnijeti kofer do sobe. Odbijam, sretan što se vožnja privela kraju. On inzistira. Ja opet odbijam. On kaže da ne želi bakšiš. Samo je ljubazan.
"Hvala, ne treba!" ovaj sam put čvršći u nakani da ga se riješim.
Pročitam razočaranje u tim velikim Horusovim očima, u svinutim ramenima, mršavom torzu. Dadem mu debelu napojnicu i pozdravim ga.
S devetog kata pruža se pogled na svjetlucava svjetla grada. Negdje u daljini čuje se zvuk ambulantnih kola. I automobilska truba nestrpljivog vozača. Osjetim čežnju za tobom, iako bih prije rekao da je u pitanju prezir. Prezirem vlastitu slabost što mi tijelo čezne za tobom. Da si makar tu sa mnom, onako kao na početku naše veze, dok je sve još bilo bajkovito i nestvarno. Da makar nisam sam. Bijeg na drugi kraj svijeta, na simpozij koji mi ništa ne znači, a ja i dalje u mislima s tobom. Što li sad radiš? S kim si? Misliš li na mene?
Odjednom zazvoni telefon.
Recepcionar kaže da taksist želi doći gore donijeti mi nešto.
Ne, ni govora, tvrdim da mi ništa ne treba.
"On moli. Kaže da će biti kratak, nešto ste zaboravili, želi vam to osobno predati…"
Uzdahnem. U redu. Neka se popne to momče praznih gaća i spuštenih ramena.
Dočekam ga otvorenih vrata.
Vidim kako mi prilazi dugim sumornim hodnikom s tetrapakom u ruci. "Mister, vaš sok od jabuke, vaš…"
Prilazim mu bliže, onako kako si i ti vjerojatno prišao onda onom dripcu u parku. Na tren nam se ruke opletu oko jebenog tetrapaka, vjerojatno onako kako su se i tebi oplele ruke oko njegova kišobrana, te se nije znalo, kako si kasnije nespretno pojašnjavao, tko bi trebao povući ruku, i bi li je uopće trebao povući. Na tren osjetim na nepoznatom momku čudan miris, znoj mlade kože, mekih brčića, duhana na njegovoj košulji, miris pustinje, pijeska, prašine, i devinih govana koje je možda do jučer čistio. S tim jebenim sokom posrćemo pomalo nespretno, kao u valceru u kojem plesači nisu sigurni u vlastite korake, oba ushićeni tjelesnim mirisima koje našim osjetilima nudi koža tuđinca, sa spoznajom koja dodatno uzbuđuje, da osobu koju držimo u naručju nikada više u životu nećemo sresti. Nikada.
Rekao sam ti se javiti. Rekao sam i da ti opraštam. Rekao sam to jer sam ti želio dokazati da sam bolji od tebe. Sposoban za oprost. Nesposoban za osvetu. Jesam li? Jesmo li sada isti?
Na noćnom ormariću zasvira mobitel. Znam tko je. Pružam ruku, ali momak me zaustavlja. Prelazeći dlanom preko dlačica na mojoj ruci, ruci koja je željela posegnuti za tvojim glasom, u meni bljesne tisuću blaženih ježuraca. Kaže mi – pusti. Kaže to na arapskom. I ja se prepustim…
