I ove se godine opet jako zakuhalo oko Porina nakon što je Upravni
odbor eliminirao iz konkurencije Tošu Proeskog. Stavimo emocije prema
tragičnoj sudbini makedonskog pjevača po strani, situacija je čista kao
suza.
Porin je hrvatska diskografska nagrada i dodjeljuje se hrvatskim
glazbenicima, što Proeski ni po čemu nije, pa ni po tome što je
surađivao sa hrvatskim skladateljima, producentima i diskografima. No,
porinovci bi se morali ozbiljno zapitati zašto ih se ovih dana, ali i
često u sličnim situacijama, u medijima tretira kao skandal-mejkere,
amatere i negativce čak i kada su u pravu. Ponavljam, kao u ovom
slučaju. Ili kad inzistiraju na tome da Edo Maajka ima pravo na Porin a
Toše nema.
S jedne je strane to zato što se Porinom bavi dio novinara koji
nekritički preuzima stavove i sintaksu njezinih sudionika koji sebi
vole tumačiti stvari onako kako njima odgovara, a ne onako kako pravila
Porina jasno određuju. Da ne velim da postoje i takvi novinari koji se
svjesno jasno postavljaju kao promotivni agenti određenih estradnih
skupina koje je zapravo baš briga hoće li taj isti Porin kojega se žele
domoći imati određeni dignitet ili neće.
A neki od njih svoju šansu za osvajanje nagrade upravo i vide u tome da
mu prvo moraju oduzeti taj dignitet. Ipak, za porinovce je najvažnije
da shvate koliko sami pridonose srozavanju nekadašnjega entuzijazma i
ugleda nagrade. Neprestani sukobi među utemeljiteljima, vječna
natezanja s HTV-om, borbe za funkcije, odnosno vlastite beneficije,
seljačke dodjele, nepostojanje prave diskografske industrije, odnosno
igranje diskografije s prevelikim brojem kategorija koje se nemaju čime
puniti, doveli su do priličnoga rasapa.
I tko sada od svih porinovaca može imati dovoljno autoriteta da trenira
strogoću i drži se nekih kriterija u svijetu koji je uglavnom i sam –
bez kriterija?
točka na kulturi
