Glumica, scenaristica i redateljica Lana Barić nastavlja nizati nagrade. Nakon još jedne Arene za najbolju glavnu žensku ulogu u filmu "Glava velike ribe" Arsena Oremovića, upravo je na Motovun film festivalu dobila i nagradu Corto Montonese za svoj kratkometražni film "Snjeguljica".
A iako je trenutačno sasvim sigurno jedna od najtraženijih hrvatskih glumica i od svoje prve ljubavi, glume – u kazalištu i na filmu – nikada neće odustati, čini se da će i sve više vremena provoditi iza kamere jer, kako kaže, ima toliko priča koje želi ispričati.
Nedavno je s kolegicom Injom Korać pokrenula produkcijsku kuću Cobra Chicks, kojom bi se željele fokusirati na mlade autore i autorice koji stoje pred velikim izazovom snimanja svog prvog filma, ali i na takozvane ženske priče. Koliko god taj izraz možda bio izlizan, kaže Barić, ona će ga upotrebljavati i tim se temama baviti sve dok "ženske" priče napokon ne postanu samo – priče. I "Snjeguljica", kao i "Tereza37", naš višestruko nagrađivan kandidat za Oscara, u kojem je Barić bila i glavna glumica i scenaristica, na svoje se, doduše različite, načine bave i majčinstvom, temom koja je aktualnija no ikada.
– Vidimo po ovome što se događa u Americi, čak i kada misliš da su stvari riješene, nikada nisu riješene. Ni kada su konvencijama nametnute izvana i sa strane ili kada su zakonom određene, nikada niste sigurni. No, uvijek kažem da promjene počinju od čovjeka. I svatko tko misli da nema moć, zavaran je jer misli kako, da bi nešto promijenio, mora raditi velike poteze, velike promjene. Doista mislim da promjene počinju od svih nas i dok vlada ovakav odnos prema ženama, ništa se neće promijeniti. U svakodnevnoj komunikaciji suočavam se s takvim stvarima i sve dok se žene smatra prijetnjom, a to vidim i kao svojevrstan kompliment, do tada ću se i ja baviti tim temama. Jer ta vrsta straha od žena mi je fascinantna na stotinu načina i nevjerojatna. Koliko moraš biti sitan, nesiguran, frustriran... Apsolutno mi je nejasno – govori nam Barić.
Njezina "Snjeguljica" krajnje je neobičan, efektan i zapanjujući kratkometražni film u središtu kojeg je četrdesetogodišnja žena, vozačica ralice. Kako vam ni u kojem slučaju ne bismo pokvarili doživljaj, više ništa ne smijemo reći, osim da iako nam kratki filmovi često prođu ispod radara, "Snjeguljicu", koja je već obišla niz međunarodnih festivala, jednostavno morate pogledati. Zanimljivo je i da je gotovo cijela postava filma ista kao i u "Glavi velike ribe" – uz Barić, ponovno su tu i Nikša Butijer i Neven Aljinović Tot, koji su ovog puta zamijenili uloge brata i muža.
– Ali "Snjeguljica" je snimana puno prije "Glave velike ribe"! To je ispalo ludo, ali je sve puka slučajnost. Zapravo sam se "nameračila" napraviti trilogiju koja će se zvati "Trilogija o nevidljivim ženama", a koja je na neki način počela "Terezom37". Te su žene one koje gotovo nitko nikada ne primjećuje, a koje vode svoje, također nevidljive, bitke. Ne vode ih glasno ni nametljivo, već ostaju unutar svoja četiri zida, a najčešće i unutar njih samih jer se ne osjećaju dovoljno sigurno niti osjećaju da je okolina dovoljno benevolentna da bi o svojim problemima mogle progovoriti. I "Snjeguljica" je priča o takvoj ženi, a upravo sam zato napravila paralelu s bajkom o "Snjeguljici", osim što ovdje nema onog sretnog završetka u kojem princ nju probudi iz smrti, već sam stvari zavrtjela malo drukčije – kaže Barić, koja radi i na još jednom kratkom filmu, ali i dugometražnom redateljskom prvijencu "Eva nakon pada", smještenom nekoliko sati nakon zagrebačkog potresa.
Ni u jednom od njih ipak neće glumiti jer joj je to u ovom filmu, uz scenaristički i redateljski rad, bilo najzahtjevnije.
– Kao scenaristica već sam bila završila posao, a kao redateljica sam se dosta dobro pripremila. Većina ekipe na filmu moji su divni prijatelji, sa svima sam fantastično surađivala, i utoliko mi je to bilo lako. Najteže mi je bilo glumiti jer ono što sam željela bilo je zapravo samo ispričati tu priču. Ali, s druge strane, bilo je i najlakše da ja to odglumim jer sam znala da ne moram sebi prevoditi, znala sam točno što hoću, s obzirom na to da je koncept neobičan – što će ljudi vidjeti kad pogledaju. No, na kraju je sve dobro ispalo – skromno će Barić.
A jednako skromno i s puno poštovanja u pobjedničkom je govoru u Puli svoju Zlatnu Arenu posvetila i svim svojim kolegicama koje je nagrada ovog puta možda preskočila, ali koje su odigrale fantastične, punokrvne uloge čiji protagonizam ne ovisi o muškim ulogama. Ipak, kao što je nekoliko kritičara istaknulo, filmovi poput "Glave velike ribe" možda, unatoč kvaliteti, neće pronaći publiku u Hrvatskoj, koja, kao što znamo, domaće filmove u kinima gotovo i ne gleda.
– Nažalost, prilično je uvriježeno mišljenje kod nas da su srpski filmovi bolji ili da su srpski glumci uvjerljiviji. Postoji i niz tih floskula poput one da se kod nas snimaju samo depresivni filmovi. To mi je apsolutno nevjerojatno, i žao mi je kada to vidim, s obzirom na to kad pogledamo koliki uspjeh hrvatski film ima vani u odnosu na količinu produkcije koju imamo. Hrvatski se film kontinuirano prikazuje na A-festivalima! Mislim da bi se trebala napraviti neka ozbiljnija nacionalna strategija o privlačenju gledatelja u kino, više novca uložiti u promociju i distribuciju, jer kada se ti filmovi prikazuju na televiziji, vrlo su gledani. No oni su rađeni za veliko platno i poseban je doživljaj gledati ih u kinu, gdje nema distrakcija, kad istovremeno pospremaš ili praviš zapršku. Gledati film u kinu nezamjenjiv je osjećaj – zaključuje.
