László Végel mađarski je pisac iz Vojvodine kojem je Fraktura upravo objavila prvi roman “Memoari jednog makroa” i najnoviji roman “Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile” u prijevodu Xenie Detoni.
Zašto ste u “Memoarima jednog makroa” spomenuli i Trogir?
U mojoj mladosti more je za mene bilo simbol slobode i jednog drukčijeg svijeta. Svega što ne sliči na panonsko. Mi Panonci smo nostalgični prema moru. Ja se i danas smatram polumediteranskim čovjekom, a to u meni živi još od mladosti. U “Memoarima jednog makroa” mladi bježe na more jer će ondje pronaći slobodu. Ja sam dosta išao autostopom iz Novog Sada do mora sredinom šezdesetih prošlog stoljeća. Na moru je tada život bio jeftin. Mogao sam jesti smokve i male pečene ribice. Bio sam u Trogiru, Splitu, oko Rijeke, u Brelima...
Taj je roman s mađarskog preveo Aleksandar Tišma. Kako je roman primljen u Jugoslaviji?
Imao sam problema u Novom Sadu, mađarski izdavač nije htio objaviti roman jer je rečeno da je to crna literatura koja lažno prikazuje našu stvarnost i omladinu. Kako je roman objavljivan u časopisu u nastavcima, Tišma ga je pročitao, a tada je već bio jako priznat, pa ga je podržao. Tako je gotovo istodobno objavljen i na mađarskom i na srpskom. Kada je objavljen, već su počeli puhati neki proljetni vjetrovi, bila je tu i ‘68. i u cijeloj Jugoslaviji mijenjala se stroga ideološka atmosfera. Tada sam dobio i nagradu Mladost, no treba znati da su omladinski listovi tada bili buntovnički, baš kao i ta nagrada. Dobio sam i dobre kritike, ali u Mađarskoj nisu prihvatili roman u distribuciju, pa se prodavao na crnom tržištu. I imao je utjecaj na modernu mađarsku prozu. Esterházy je rekao da s njim počinje moderna mađarska proza.
Roman sada odlično prolazi u Njemačkoj?
Kritičar Die Zeita kaže da mu se čini kao da je roman pisan danas. Mislim da je danas aktualniji nego što je bio tada kada sam ga napisao. Kada sam ga napisao, u mladoj generaciji u svijetu i u Jugoslaviji bilo je više optimizma.
Danas ga ne bi ubrojili u crnu literaturu?
Ne bi. Meni sada sliči na bajku. Moje novije knjige su mnogo oštrije i crnje od “Memoara”. To je generacijski roman, što neki drugi romani nisu.
Kako to da smo tako dugo čekali hrvatsko izdanje?
Ni sam ne znam. Mislim da bi bio prije objavljen na hrvatskom jeziku da nije bilo rata. Meni je taj rat jako teško pao jer mi je hrvatska kultura bliska. Imao sam bezbroj prijatelja u Zagrebu, generaciju Krugova, generaciju Razloga. Bio sam i u uredništvu Prologa. A kada je došao rat, sve je prekinuto. S prijateljima hrvatskim književnicima sam se susretao u Beču i Berlinu, a ne više u Zagrebu ili Novom Sadu. Odjednom se sve raspalo. Došla je nova generacija izdavača i urednika, koji me nisu poznavali. Doduše, objavljivao sam tekstove u Gordoganu i Prologu i sudjelovao na kazališnim simpozijima, dolazio na festivale. “Memoari jednog makroa” i “Balkanska krasotica” su povratak u moju prirodnu kulturnu sredinu.
Svojedobno ste se susreli i s Krležom. Kako je došlo do toga?
U Novom Sadu bio sam jedan od urednika časopisa Új Symposion gdje smo objavljivali drame iz Krležine mladosti. Služba unutrašnjih poslova protumačila je da se bavimo sukobom na književnoj ljevici, što nam je uzeto kao veliki grijeh. Tada su nam zabranili da javno nastupamo. Šef katedre u Novom Sadu bio je Ervin Šinko koji je to ispričao Krleži, pa je Krleža htio saznati o čemu je riječ i tako sam ranojutarnjim vlakom doputovao u Zagreb. Jedan me policajac zaustavio i pitao kamo idem, a kako bi bilo apsurdno da mu kažem da idem Krleži, rekao sam da idem u kazalište. Tada se u Kazališnoj kavani na katu moglo i spavati i ondje sam malo i odspavao. Kod Krleže sam išao na Zrinjevac, ali me portir nije pustio jer sam izgledao premladenački, bio sam jako mršav. Pola sata smo se svadili i kada me pustio gore, Krleža, koji je bio oštar čovjek, pitao me kakav sam ja to srednjoeuropejac kad kasnim pola sata. Iz neke ladice izvadio je kavu i tako smo pili kavu. Krleža je govorio i hrvatski i mađarski, a njegov mađarski bio je gospodski, barokni jezik, što mi je bilo smiješno. Na kraju me pozvao da se preselim u Zagreb, jer što ću u Novom Sadu. Očito sam ostavio dobar dojam. Ja sam govorio o srpsko-hrvatskom jeziku, a on je ustao i počeo hodati oko stola te mi rekao da je njega majka učila hrvatski. To je bilo prije Deklaracije, pa se nisam čudio da je potpisao Deklaraciju. Za mene je Krleža mnogo značio u mladosti, a i sada ponekad uzmem njegove knjige.
Fraktura je objavila i vaš roman “Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile”, no taj je roman potpuno različit od “Memoara jednog makroa”?
To nije generacijski, ali ni povijesni roman, nego roman o povijesti 20. stoljeća. Nešto kao Jergovićev “Rod”. Vrijeme se tako promijenilo da moramo ponovno promišljati to naše 20. stoljeće. “Balkanska krasotica” je roman koji ponovno promišlja povijest, ali ne s povjesničarskog stanovišta, nego pomoću sudbine jednog djeda koji je preživio i Austro-Ugarsku Monarhiju, i Kraljevinu Jugoslaviju i socijalističku Jugoslaviju, a njegov unuk doživio je i taj novi, divlji kapitalizam. To je mnogo za jedan život. Moja generacija ima i sreću i nesreću da je previše toga doživjela. Kod nas postoji višak povijesti. Kako je ima previše, onda je i ona na rasprodaji. Prodao se komunizam, prodao se socijalizam, prodaje se svaka ideja, prodaje se žensko tijelo...
Prodaju se i gradovi. Kako je Novi Sad prošao u rasprodaji?
Za mene je to tragično pitanje, jer to više nije taj Novi Sad. Ja nisam konzervativac koji misli da sve mora biti onako kako je bilo nekad. Shvaćam da gradovi imaju živi i energičan život i da se mijenjaju. Normalno je da gradovi gube jedan idenitet i dobivaju novi. Ali Novi Sad je izgubio stari identitet, a novi nije dobio. Gotovo polovica njegova stanovništva su novi stanovnici, koje ne krivim, ali njihovi osjećaji prema gradu drukčiji su od osjećaja starijih stanovnika koji su nostalgični. Ja nisam nostalgičan, uvijek se borim protiv nostalgije, i protiv jugonostalgije i protiv nostalgije prema starom Novom Sadu...
Ali ste nostalgični prema Austro-Ugarskoj. Možda i zato što u njoj niste živjeli?
Ako i postoji, ta je nostalgija ironična, nešto poput onoga što je Musil pisao u “Čovjeku bez svojstava”. Uostalom i Austro-Ugarska je jedna ironična tvorevina koja ima i svoju ljepotu, i svoju grotesku, i svoju tragikomičnu dimenziju. Ali Beč je u mojim očima još svjetionik prošlosti. Beč je u tom vremenu bio jako otvoren grad koji je sve okupljao. Ja dosta proučavam povijest. Tijekom Prvog svjetskog rata dosta se razmišljalo treba li razbiti Austro-Ugarsku. Amerikanci su mislili da je potrebna još veća tvorevina, čak konfederacija. To je uzbudljivo vrijeme. Neki ljudi kažu da je 20. stoljeće bilo kratko, ja mislim da je bilo predugačko i da još traje. Ali, 20. stoljeće je jako tragično, pogotovo za ovu regiju, za srednjoistočnu Europu i Balkan.
Kada je počinjao rat u bivšoj Jugoslaviji, imali ste priliku za odlazak na sigurno, ali niste htjeli napustiti Vojvodinu?
Jedan srpski radikal kojeg sam znao od mladosti, tada mi je rekao: Što ti ovdje tražiš. Idi, svaka ptica svojem jatu leti. A ja sam odgovorio da ću ostati i biti svjedok. I bio sam svjedok. “Wittgensteinov razboj”, knjiga koja je ovdje potpuno nepoznata, pisana je kada sam bio u Novom Sadu u svojevrsnoj izolaciji. To je esejistički dnevnik pisan u vrijeme kada su bombardirani Dubrovnik, Vukovar i Sarajevo. To nije kronika, nego knjiga doživljaja. Poslije je došao i “Exterritorium”...
Na čijoj je naslovnici vukovarski Vodotoranj?
Da. Kada je došlo do bombardiranja Srbije, napisao sam “Exterritorium”. To isto nije kronika rata i velike politike, nego knjiga o tome kako ljudi doživljavaju rat. Bombardiranje Srbije natjeralo me da se suočim s vlastitom poviješću. “Exterritorium” je dokumentarni roman, a “Wittgensteinov razboj” je bolan, nježan zapis koji nema ratobornost. U tom ratnom vremenu nisam pisao prozu, a vratio sam joj se tek nakon 2000. godine. Mislio sam da je u vrijeme ovih ratova nemoralno pisati roman. Kako pisati o ljubavi, kada ljudi ginu. Nisam imao snagu za to.
Što je danas s mađarskom komponentom u Vojvodini?
Ta mađarska komponenta je sve slabija. Manjincima je uvijek bolje kada žive u etnički složenoj državi, jer onda imaju mišju rupu. U dijalogu velikih, npr. u Jugoslaviji to su bili Srbi, Hrvati, Slovenci..., manjinac je nekako mogao proći. Meni je mnogo značilo da uz Beograd postoji i Zagreb. To je već bio pluralni okvir. A sada živim u nacionalnoj državi, gdje je položaj manjine potpuno drukčiji nego u etnički složenoj. Broj Mađara u Vojvodini se naglo smanjuje. Moram reći da egzodus i sada traje. Mi i nemamo pravu statistiku. Ali, manje ima i Hrvata i Slovaka.
Hrvati imaju i podjelu po bunjevačkom pitanju?
Nažalost. Ja bih više volio da toga nema.
Često govorite i koliko Nijemci i Židovi nedostaju Vojvodini?
Apsolutno. Pa i moj Šlemil ima i njemačke, mađarske i srpske korijene. Nijemci i Židovi jako nam nedostaju. Oni su bili motor modernizacije. Dakle ne Mađari i Srbi, nego Nijemci i Židovi. U Novom Sadu je potpuno izbrisana njemačka tradicija, pa je ja njegujem u sebi. A bila su vremena kada je u Novom Sadu bilo 24 posto njemačkog stanovništva. Oni su živjeli u uspomenama mojih roditelja. Kao dijete imao sam njemačke susjede. Moj otac je o njima govorio najljepše, a u školi sam učio suprotno i gledao filmove u kojima su svi Nijemci bili negativci, a u kući sam slušao da su Nijemci radišni i solidarni. To je bila samo jedna od proturječnosti u kojima sam živio. A takva proturječnost bila je i Jugoslavija. Ne mislim politički, da ne bi netko krivo shvatio, ali Jugoslavija je za mene bila jedna vrsta kulture. Ja sam volio i Danila Kiša i Antuna Šoljana.
I oni se ne isključuju?
U mojim očima se ne isključuju ni dandanas. Obojica su značajni književnici. Sada baš jedan segedinski profesor piše disertaciju o Šoljanu pa je bio kod mene da i ja nešto kažem.
Počasni ste građanin rodnog mjesta Srbobrana. Je li se to mjesto tako zvalo i 1941. kada ste rođeni?
Da, ali kada sam imao tri-četiri mjeseca vraćeno mu je ime Sentomaš. A onda je poslije ‘45. ponovo postao Srbobran. Jedno vrijeme kada se autonomija pojačala, počeli su ljudi koristiti oba naziva. Onda je devedesetih došao val srpskog nacionalizma i opet je bio samo Srbobran. Sada se može govoriti i jedno i drugo. Na ulazu u mjesto postoji dvojezični natpis, ali kada pišete pismo, morate pisati samo Srbobran. Ploča sa dva naziva je samo za delegacije EU, da vide da je to kulturna oaza. Kada sam proglašen počasnim građaninom, koristio sam oba naziva i nitko nije imao primjedbi na to.
Cijeli život pišete na mađarskom izvan Mađarske. Kako vas primaju u Mađarskoj, jeste li član Akademije, je li to moguće?
Teoretski je moguće, ali nisam član. No sve su mi knjige objavljene u Mađarskoj i kritike su jako dobre. Dobio sam i najveću mađarsku nagradu Lajos Kossuth. Imao sam problema prije 1990. kada za Mađarsku nisam postojao.
Ali ste i dva puta ostali bez posla, i to zbog literature, a ne politike?
Više volim da se moji politički stavovi osjete preko literature, a ne preko političke reakcije. “Memoari jednog makroa” nisu politički roman, a prepuni su naboja, isto kao i “Balkanska krasotica” ili “Exterritorium” koji je žestoka knjiga. Devedesetih sam, za vrijeme Miloševića, bio više politički angažiran, radeći i u Otvorenom društvu.
Soros nije popularan ni danas?
Nije. A devedesetih je Milošević zabranio Sorosu rad. Milošević je avangarda antisorosovske kampanje, bio je lučonoša te kampanje, kao što je bio lučonoša višepartijskog sistema koji nije bio višepartijski. Zemlje u regiji nose traume iz 20. stoljeća. Ovdje su nacije formirane prije država, pa su granice šetajuće. Tu se nacije boje jedna druge.
I što u tome može jedan pisac?
Pisac može pisati o svome vremenu. Jedan od najvećih ideala u književnosti mi je Stendhal. To nije neki moderni pisac, ali to je pisac koji je napisao što je vidio u Francuskoj svoga doba. Ali, mi živimo u Balzacovo doba kada se stvara prvobitna akumulacija kapitala, a osjećamo da smo u Proustovu salonu. A literatura treba spojiti te dvije proturječnosti.
Najavljujete i novi roman?
Taj neće imati povijesne teme, ali bit će jako oštar. Govori o sadašnjosti, ispraznosti našeg svijeta i globalnim strahovima. Sve više izrasta juppie generacija koja ne želi saznati ništa o povijesti. Možda je to za osobnu sreću i najbolje. Za osobnu sreću, ali je jako opasno jer može učiniti nesretnim cijele generacije. Ja o svojoj generaciji uvijek govorim kao o proćerdanoj generaciji, što sam napisao i u “Balkanskoj krasotici” u kojoj glavni lik na kraju sve zapali. E sada u najnovijem romanu pišem što se događa nakon tog velikog požara.
