Od "Šestog čula" M. Night Shyamalan se profilirao kao vrstan pripovjedač kojem su zaštitni znak začudnost, fabularni zaokreti i originalnost, a vremenom se, sigurno je, do ušiju u sebe zaljubio. U "Ženi iz vode" čini sve kako bi ugodio tom dragom biću, sebi; misli on da su mu muze u odličnoj formi pa čega god se sjeti stavlja na filmsko platno.
Žena iz naslova je narf (vodeno biće) koje ima zadatak čovječanstvu prenijeti poruku koja će ga spasiti. Izranja u bazenu stambenoga kompleksa ispunjenoga galerijom likova od kojih svakom pripada poseban zadatak. Odličan Paul Giamatti u ulozi kućepazitelja mračne prošlosti čuva narficu od skrantova (opakih psolikih životinja) i okuplja stanare koji u slozi funkcioniraju najbolje, baš kao što bi čovječanstvo trebalo činiti.
Tu bajku M. je smislio u jednu noć, a tako se i doima. Povezanost bizarnih likova uzvišenih je tonova, ali je vrlo labava kao da je riječ o pokusu radnog naslova "Koliko bedastoća publika može progutati". Zahvaljujući sanjivu ugođaju i Giamattiju rezultati pokusa nisu porazni, ali ako nastavi ovim smjerom "Neslomljivi" će zauvijek ostati Shyamalanov najbolji film karijere.
(Ju. H.)
