"Zulejha otvara oči” ime je romana, ali i njegova prva rečenica, ona koja se kroz poglavlja ponovi nekoliko puta noseći jak simbolični naboj priče o životnom buđenju jedna žene. Roman ruske književnice tatarskih korijena Guzel Jahine (Hena com, urednica Nermina Husković, prijevod Tatjana Radmilo, 139 kuna), moćno je djelo koje progovara o potresnom dijelu ruske povijesti. Godina je 1930. i Rusi “istrebljuju” kulake. I to tako da ih preseljavaju u Sibir. Zulejhu srećemo u kakvom-takvom miru njezina doma. Muža joj ubiju, nemoćna i slijepa svekrva ostaje u kući, a nju odvode u nepoznato. U tom trenutku ona je trudna iako to još ne zna.
Autorica ovim počinje nevjerojatnu sagu koja govori o tome što sve čovjek može preživjeti: nevjerojatnu glad, hladnoću, iscrpljenost... A preživljavaju oni koji nisu tjelesno jaki, već u sebi nose čelik. Za Zulejhu taj je čelik njezin tek rođeni sin, dijete koje mora održati u životu unatoč gladi, a ona to čini tako da reže vlastite prste i malenom djetetu daje da siše njezinu krv jer to je jedino što joj je preostalo.
Ta ljudska patnja, taj nevjerojatno surov ali lijep Sibir tek su dijelovi ovog romana. Ono po čemu se on izdvaja iz sličnih djela jest to što iz stranice u stranicu postaje jasno da ljudi uvijek ostaju ljudi, dok neki drugi i ne zaslužuju to ime. A ljudi će i u neljudskim uvjetima života naći u svojim srcima – i životima – mjesta za druge, za umjetnost, za nadu... čak i za ljubav. Zulejha tako na zadnjoj stranici ostaje bez sina, koji uspijeva krenuti prema boljem životu i školovanju. Hoće li otvoriti oči? To svaki čitatelj mora sam doznati u romanu koji se ne zaboravlja.
Možda je ova knjiga kao školjka bisernica, koja od muke u sebi (komadića kamena-pijeska) uspije napraviti biser. Vrhunac je ljudskosti: od lošeg napraviti dobro.