MM centar, jednu od manjih dvorana kompleksa SC-a, prošle srijede nije bilo lako ući. Nakon što su popunjene tribine, osoblje je, zbog sigurnosnih razloga, najprije krčilo prostor u dvorani, a onda skupinu po skupinu puštalo unutra preostale posjetitelje koji su ostali pred vratima. Na kraju se sjedilo na svakom slobodnom pedlju stepenica i poda dvorane.
Osobito je zanimljivo bilo promotriti tko se sve u toj gužvi smjestio u gledalište: od nekoliko mjeseci stare bebe u naručju roditelja koji su sjedili na podu, pa do doajena u publici poput akademika Nikše Gliga ili jednako časnog antiakademika Igora Mandića i još dosta predstavnika te generacije koji su se došli prisjetiti vlastite mladosti i onome u čemu su ili sami sudjelovali ili čemu su svjedočili 1960-ih godina u vlastitom mladošću i onome u čemu su sudjelovali ili barem bili svjedoci 1960-ih godina u Zagreb.
Nisu ih stigli zabraniti
Razlog i povod tom naguravanju bila je 50. godišnjica povijesnog prvog koncerta AzaSG-a, kako se pisala kratica Ansambla za suvremenu glazbu što su ga osnovali dvojica zagrebačkih studenata kompozicije Silvio Foretić i Janko Jezovšek. Obojica živi, čili i zdravi sudjelovali su na razne načine u polukoncertu, četvrtperformansu i četvrtsimpoziju, baš u duhu kratkog svog djelovanja 1960-ih kada su uznemiravali, uzbunjivali, provocirali i vrijeđali etablirani i poglavito akademski glazbeni Zagreb. A neke su, pogotovo sebe, pri tom odlično i zabavljali što je u to vrijeme prije shvatila ljubljanska nego zagrebačka uštogljena muzička kritika, s izuzetkom Igora Mandića koji im je zdušno puhao i u rog i u svijeću.
Mlađim ljudima, koji su se u to doba, poput autora ovog osvrta, tek rađali, a pogotovo onima tek nešto starijima od bebe u prvom redu, ova je obljetnica bila prilika da iskuse i okuse nešto od onoga što su svojim kašnjenjem na svijet propustili.
Bilo je to vrijeme u kojem svijet još uvijek nije bio sam po sebi baš potpuno apsurdan, pa se još uvijek imalo koga, što i čime provocirati. Možda neki mladi glazbenici i danas nešto slično rado, ali mi to nemamo načina saznati, osim ako vam netko od njih nije prijatelj na Facebooku. Foretić i Jezovšek i njihova od nastupa do nastupa promjenjiva družina sakupili su pak u svega četiri-pet godina djelovanja ansambla (koji se ipak raspao prije nego su ih uspjeli zabraniti, a nije da se nisu trudili) lijepu hrpicu dokumentacije, kritika, osvrta, programa, pa i pokoji zvučni zapis. Dio toga predstavili su nam u ovoj obljetničkoj večeri, a uz pomoć današnjih mladih glazbenika čuli smo i neka djela iz onog vremena, uključujući i antologijski Foretićev opus najboljeg naslova u svoj hrvatskoj glazbi 20. stoljeća: Koncert za rog i svijeću.
Krik i šutnja publike
Foretić i Jezovšek nisu se propustili pohvaliti ni “dekanovom nagradom”, kako su sami nazvali pismeni ukor koji su kao studenti kompozicije na Muzičkoj akademiji zaradili 1965. godine zbog javnog izvođenja svojih djela i nedjela bez dopuštenja. Ta zabrana izvođenja studentskih skladbi bez dozvole profesora dovela je i do bizarnih situacija poput potpisivanja izjava da nisu netko drugi, odnosno da nisu neki od izmišljenih skladatelja na programima njihovih koncerata, uz čija su imena išle i fantastične biografije u kojima su se mogli prepoznati i neki suvremenici, pa i profesori, poput Stjepana Šuleka parodiranog u djelu skladatelja koji je nazvan Istvan Suven-Betolek. Sami sebi izmislili su također čitav niz pseudonima među kojima su se svojim djelima naročito proslavili Ivan Jezus, J. S. Foyer i Ante Portas.
Jesu li se rugali Muzičkoj akademiji ili Muzičkom biennaleu, klasici ili avangardi, publici ili samima sebi, ili pak svima i svemu istovremeno, srećom ni ovom prigodom jubilarnog okupljanja nije se moglo pouzdano utvrditi.
Osobito veliko veselje izazvao je na samom kraju večeri nastup zamjenika ministrice kulture, u slobodno vrijeme još uvijek skladatelja i dirigenta Berislava Šipuša koji je sačuvao dobar Foretićev glas dirigirajući i pjevajući još jednu antologijsku skladbu Melusine.
No, osim na prošlost, jubilarno okupljanje skrenulo je pažnju i na sam prostor SC-a koji je zahvaljujući mladoj voditeljici Muzičkog salona Davorki Begović ponovno privlačan kojekakvim sumnjivim umjetničkim tipovima u koje polažemo veliku nadu za budućnost. Tamo je čak moguća i interakcija sa zagrebačkom publikom koja je na Foretićev poziv na kraju večeri, za sve one kojih više nema, a i za nas same, najprije iz petnih žila kriknula, a onda zašutjela.
