Kruh i mlijeko. I eventualno maslac. A nekada davno i svinjska mast. Prilično jednostavan bio je doručak u vremenima dok nije bilo toliko izbora. Danas nas iz vitrina pekarnica “gleda” niz različitih peciva, no nekako su nam se najviše pod kožu zavukla ona koja se u zemljama odakle potječu jedu već desetljećima, pa i stoljećima. Neki ne mogu početi dan bez francuskog croissanta ili američkog muffina. Ili da za gablec ne pojedu trokut talijanske pizze.
Ova tri peciva kupiti se mogu gotovo u svim pekarnicama, od najvećih poput Dubravice, Mlinara ili Klare, do malih lokala s jednako bogatom ponudom. Danas su to “klasični pekarski proizvodi”, dok smo ih prije četrdeset godina mogli kušati u inozemstvu. Kroasan je, primjerice, postao poznat po Mariji Antoaneti, supruzi Luja XVI. i kćeri austrijske carice Marije Terezije, no nastao je, prema predaji, u Austriji za vrijeme turske opsade Beča 1683. godine.
Pekari su se ujutro prvi dizali u gradu, pa su i prvi uočili Turke te alarmirali gradske poglavare. Zahvaljujući njima, Beč je spašen, a u znak sjećanja pekari su osmislili pecivo koje su oblikovali, prema turskom običaju, u obliku polumjeseca. Po obliku su mu Francuzi kasnije dali i ime, nazvavši ga “croissant de lune”, a osim u klasičnoj verziji bez ikakvog punjenja, vole ga danas i u drugim varijantama – punjenog sirom, šunkom, lješnjakom, čokoladom i drugim nadjevima.
Francuzi su zaslužni i za naziv muffin. “Moufflet” znači kruh, mekan i podatan, a prvi primjerci pravili su se još u 10. stoljeću u Engleskoj. Na otočju Ujedinjenog kraljevstva do današnjeg dana poznati su kao manji okrugli slani kruščići na koje se maže maslac, a općepoznati oblik u obliku gljive razvili su, pak, Amerikanci. Englezi muffin rade uz dodatak kvasca, dok su Amerikanci cijeli proces ubrzali i prave ga s praškom za pecivo. Taj način priprave muffina poznat je od 18. stoljeća, kad je prašak za pecivo izmišljen.
Za nastanak talijanske pizze, pak, presudan je bio dolazak rajčice iz Južne Amerike u Europu. Iako se dugo nije jela jer se smatrala otrovnom te je služila samo kao ukras, stanovnike Napulja glad je natjerala da je stave na tijesto i tako je nastala prva pizza. Takvo jelo, na koje je s vremenom dodana mozzarella, prehranjivalo je napuljske obitelji u 17. i 18. stoljeću, kada se pročuo glas o specijalitetu koji se priprema u tom gradu. Svi su ga htjeli probati, pa i kraljica Margarita Savojska, koja je zatražila od tadašnjeg najpoznatijeg pizzajola Raffaelea Esposita da joj ga pripremi.
Rafaele, kojega mnogi nazivaju ocem pizze, na tijesto je stavio nadjev od rajčice, mozzarelu i svježi bosiljak te je oduševio kraljicu svojim jelom u bojama talijanske zastave i od tada takva vrsta pizze nosi naziv “pizza margherita”, po istoimenoj kraljici. Potkraj 19. stoljeća proširio se i broj dodataka pizzi, a masovnom emigracijom Talijana ona stiže i na američko tlo. No i dalje se kao jelo zadržala u talijanskih krugovima, sve dok nije postala popularna u SAD-u i drugim zemljama tek nakon II. svjetskog rata, kada su se vojnici vratili iz Italije i zaželjeli okusa pizze.
