težina ljepote

Bila sam dobro upakirana laž. 
Glumila alfa-ženu, 
a osjećala se kao nedorasla djevojčica

11.07.2014., Split - Neda Dropulic djevojka koja je objavila knjigu o svojoj anoreksiji. Photo: Ivana Ivanovic/PIXSELL
Foto: Ivana Ivanović/PIXSELL
1/5
16.07.2014.
u 13:00

Studentica kroatistike i filozofije iz Vrgorca beskrajno je iskrena, a 
njezina je priča na trenutke bolna, ali i optimistična, govori o ljubavi, bolesti, odrastanju...

Autobiografski roman “Težina ljepote” studentice kroatistike i filozofije Nede Dropulić (25) iz Vrgorca ostavlja snažan dojam.

Protrese vas od
 glave do pete, osvijesti činjenicu da je ljudsko biće krhko i kako se bolest
 može dogoditi svakome.

Na rubu smrti

Dinamična je to i potresna ispovijest o poremećajima prehrane, o djevojčici koja šest godina nije otišla s ostalom djecom na plažu i koja je u najtežim danima bolesti težila tek tridesetak kilograma 
balansirajući na rubu smrti. No nije to samo knjiga o anoreksiji.

Priča je na trenutke duboko tužna pa opet optimistična i puna života, ali prije svega iskrena i autentična te govori o odrastanju, nesnalaženju, traženju ljubavi na pogrešnom mjestu.

Tko je Neda, a tko Ana i kako su se njih dvije upoznale?

Neda je spoj crno-bijelih tipki na klaviru. Hipersenzibilna djevojčica koja je najbolje odigrala u razdobljima kad ju je život doveo pred bezizlazne situacije. Konkretnost u neopipljivom, rast spoznaje metodom vlastite kože i vječno slobodni duh koji se otima i kada se um i tijelo žele prilagoditi.

Foto: Ivana Ivanović/PIXSELL

Ne postoji tableta za dušu, kaže Neda kada govori o bolesti

Ana je ime za anoreksiju i upoznala sam je u sedmom razredu osnovne škole. Ana je bolest, opsjednutost, zarobljenost i laž. Živeći s njom, živjela sam s potpuno izmijenjenom percepcijom života i same sebe.

U knjizi ste opisali i svoju borbu s bulimijom i kompulzivnim prejedanjem.

Da. Premalo se stavlja naglasak na kompulzivno prejedanje jer to izaziva osjećaj stida i debljina prva izaziva podsmjeh i odbojnost. Te su žene nemoćne same pred sobom i izabrale su hranu kao medij kojim će rješavati frustracije. S druge strane, oko nas je jako mnogo naoko normalnih žena koje tri dana jedu velike količine hrane pa tri dana gladuju. Javljaju mi se žene koje imaju pet ili deset kilograma viška, izgledaju normalno, ali hrana im je opsesija. Bulimičarke povraćaju da zadrže privid normalnosti jer, da ne povraćaju, bile bi pretile zbog količine hrane koju pojedu.

Žalosti me osuda ljudi s viškom kilograma. To je pravi pokazatelj da je u društvu jedini problem ono što se vidi. Ovo se društvo temelji na velikoj debeloj laži, a izgladnjelo je iznutra. Dok je sve izvana u redu, sve je dobro i kad ništa nije dobro. Strah od osude koči ljude i zato je sve što imaju privid normalnosti za koji se grčevito drže.

Kako se danas osjećate?

Ne bih se usudila izdati knjigu da vaga već dvije-tri godine ne pokazuje istu težinu. Postoje dani kad mi se javi bolestan mentalni sklop i onda pomislim da bi mi stara kontrola riješila stvar. No, više nisam jedno s bolesnom mišlju i samim je time detektiram te automatski odbacim jer mi ništa dobro u životu nije donijela.

Nisu mi više ni lijepe neke stvari koje su mi prije bile.

Kad vas čovjek pogleda, vidi prekrasnu, pametnu i uspješnu mladu ženu. Mogli ste šutjeti i zauvijek ostati ideal kojem se netko divi. Zašto ste progovorili?

Žene koje su me godinama poznavale nakon čitanja knjige kontinuirano su ponavljale istu rečenicu: “Nedo, tko bi na tebi rekao da si to prolazila?” Roman sam napisala jer sam se, nakon što bih ušla u stan, izula štikle i skinula odjeću, osjećala kao glumica koja je dobro odigrala predstavu samopouzdane alfa-žene, a zapravo sam se osjećala kao nedorasla djevojčica. Sve je bila laž. Ja sam bila dobro upakirana laž!

Kod puno žena vanjska slika nema autentičan odraz onog što je unutra. Žive bez konkretnosti u intimnom dijelu sebe. Bez sveobuhvatnog rasta u intelektualnom, duhovnom i fizičkom. Za njih je napisan ovaj roman.

Britko i fino secirate probleme današnjeg društva, slike koje se nameću u medijima, reklame i časopise. Koliko je teško biti žena u takvom društvu?

Nepremostiv jaz praktičnog života i fotošopirane ljepote iz časopisa žene zbunjuje. Teško je jer preozbiljno shvaćaju nametnuto, no kad nemate nešto svoje autentično, priklanjate se trenutačnoj struji i potihom društvenom principu “one size fits all”. Izgubiti dodir sa sobom u sebi najveći je gubitak koji se ljudskom biću može dogoditi.

Foto: Robert Demo

Neda je u jednom trenutku imala samo 30-ak kilograma

Kad nisi u dodiru sa sobom, zbog unutarnje histerije upijaš sve i ne filtriraš što je zaista za tebe. U tom sam stanju provela mnogo vremena i voljela bih da što manje žena to doživi.

Što žena mora biti?

Žena mora biti ono što joj kaže glas iznutra. Svaka koja ispunjava vanjske i tuđe kriterije kapitulira pred sobom i životom kad-tad.

Kad ste odlučili priznati da ste bolesni i da vam je potrebna pomoć? Što vam je pomoglo?

Kad sam čula ljude kako govore o svom životu te prepričavaju doživljaje i sjećanja, shvatila sam da nemam uspomena, a one su najdragocjenije. Na početku je bilo najteže jer nisam bila svjesna koliko se bolestan mentalni sklop uvukao u svaku moju poru. Prije nego što sam krenula na put ozdravljenja, mislila sam da će se, kad to odlučim, dogoditi preko noći.

Od bolesti do normalnog života tisuću je milja, a u anoreksiji, kao u svakoj ovisnosti, nema stagnacije. To je progresivna bolest. Ili padaš ili ideš u visinu. Ne postoji tableta za dušu. Meni je pomoglo okretanje duhovnom.

Odnos s majkom bio je pun nerazumijevanja i nerealnih očekivanja. Kako ste se odlučili ogoliti i taj dio problema? Je li predbacivanje majci bilo iskreno ili je to bila projekcija bolesti?

Moja je majka ponajprije velik čovjek. Malo bi roditelja potaknulo svoje dijete da izda knjigu u kojoj su oni prikazani u lošem svjetlu, a da su pritom svjesni kako se sve može banalizirati i protumačiti kako su oni bezosjećajna stvorenja. No, mama je prva detektirala moju bolest, bila protiv mojeg bolesnog mentalnog sklopa. Što god je napravila, meni je smetalo jer sam tada štitila svoju bolest. Ona se najviše borila za moje zdravlje i zato mi je tada bila najveći neprijatelj.

Što roditelji mogu učiniti da im dijete ozdravi?

Nitko te ne može spasiti ako sam to ne želiš. Najveći problem ove bolesti je taj da se oboljeli ne žele liječiti. Kad moju majku pitaju kako me izvukla, ona samo kaže: “Pristanak oboljelog na liječenje i ljubav. Čista ljubav i strpljenje”. To je možda i najprikladnije što bih mogla reći.

Bojite li se hvalospjeva?

U životu je najvažnija poniznost. To je stanje svijesti u kojem znaš da oni koji te najviše hvale nisu u pravu, kao ni oni koji te najviše gaze. Istina je uvijek negdje u sredini. Nisam ništa posebno. Samo obična djevojka koja je dobila priliku raditi ono što voli. Imala sam nešto talenta i neobično mnogo sreće.

Pišete i drugu knjigu?

Da. To je roman, napisan u muškom licu. “Topot čežnje” konkretna je optimistično-cinična priča o odnosu dvoje ljudi koji na ljubav gledaju drukčije.

>>Gorim na poslu kako bih opstala u zemlji u kojoj se ne cijene ni kvaliteta ni znanje

>>Posao je pokrenula 's nula kuna', a danas je stroga šefica koja pogrešku oprašta samo jednom

Komentara 21

Avatar Vrijeme
Vrijeme
13:35 16.07.2014.

Ne postoje "alfa muzijaci", niti "alfa zene", a u to me uvjerio zivot. Neki muskarci se predstavljaju kao drcni i hrabri, a u stvari su samo bolesnici sa ADHD koji ne mogu kontrolirati. Postoje neki koji su napravili naprimjer sportsku karijeru i postali bogati, a da nikad nisu bili u stanju nauciti tablicu mnozenja....i slicno. Za zene je jos vise izrazenije. Naprimjer, mogu biti superzvijezde Hollywooda, a da su obicne alkoholicarke ili narko-olupine. Nema "alfa muzijaka niti alfa zena". Naprimjer, Ivo Sanader i Nadan Vidosevic bi po nekoj procjeni trebali biti "alfa muzijaci" a u stvari su obicni snobbovi,...itd,..itd,...primjera je u nedogled.

TO
tonkica
14:39 16.07.2014.

Ovo zasluzuje poseban post: cestitke mladoj dami sto je uspjela i sto je dovoljno jaka da se bori sa tom psihickom bolescu. Od mene ima snazan zagrljaj jer mozda ce njena prica, njena iskrenost i otvorenost pomoci da jedna druga nesretna djevojcica nade put k ozdravljenju.

Avatar MissDaisy
MissDaisy
13:26 16.07.2014.

Vrlo je lako upasti u zamku, posebno emocionalno krhkim tinejdžericama, koje gledaju nerealne slike u modnim časopisima. I vrlo se teško izvući iz te bolesti, samo se kod nas malo o tome piše i vrlo malo ulaže u edukaciju i podizanje samopouzdanja i prihvaćanja svog tijela kao takvog. Budem pročitala ovu knjigu , baš me zanima što kaže Neda.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije