Španjolska riječ "disfrutar" prevodi se kao – uživati, a restoran nazvan Disfrutar doslovno je savršeno mjesto za uživanje u hrani i piću. Krase ga dvije Michelinove zvjezdice, a na listi "50 Best Restaurants" pozicioniran je na trećem mjestu. Disfrutar zajednički vode tri genijalna chefa koji su više od 12 godina zajedno radili u legendarnom restoranu El Bulli kod čovjeka koji je izumio molekularnu kuhinju, slavnog Ferrana Adrie. Ondje su držali poziciju sous chefova, a nakon zatvaranja El Bullija odlučili su otvoriti restoran udruženim snagama.
Mateu Casañas, Oriol Castro i Eduard Xatruch prvo su otvorili restoran Cadaques smješten na dva sata vožnje od Barcelone, a onda su 2014. otvorili i restoran u Barceloni te ga nazvali Disfrutar.
Stol u Disfrutaru uopće nije jednostavno dobiti, a liste čekanja su poduže. Ja sam stvarno imao malo sreće i uz neka dobra poznanstva na kraju sam ipak dobio stol. Vanjština restorana iznenađuje, nema klasičan "michellinovski" dramatični ulaz kakav obično imaju restorani s dvije i tri zvjezdice. Fasada pršti raznim bojama – crvenom, žutom, narančastom... Odmah vam daju do znanja što vas očekuje kad uđeš u restoran, kakvo će to biti iskustvo – energično, živo, prepuno iznenađenja i uživanja. Goste na vratima dočekuju concierge i glavni konobar, vrlo uljudno, ali ne prenapadno. Nas je odmah na ulazu osobno preuzeo maître de salle budući da smo imali rezerviran stol na razini -1, odnosno u "kuhinji za istraživanje". Bolje ne može! Putem nam je pokazao glavnu salu, upoznao nas sa chefovima Oriolom i Eduradom, a dok smo hodali do našeg stola promatrali smo kako se radi u njihovoj otvorenoj kuhinji. I s lijeve i s desne strane mnoštvo kuhara pod budnim okom chefova u silnoj koncentraciji pripremaju večeru, vidiš da paze na svaki detalj, svatko precizno zna što je njegov dio posla pa podsjećaju na savršeno usklađen orkestar. Stvarno morate ostati impresioniran tim prizorom.
Savjeti za kuhanje jednog chefa koji će svima dobro doći: Ovo želite znati....
Do našeg stola na razinu -1 put je vodio još i kroz vinski podrum. Tu nas je još više ulovilo uzbuđenje i veselje. Kako volim vina, usporavao sam korak tako da što bolje vidim koja vina imaju, naime, više volim gledati boce nego čitati vinsku kartu. Kad smo napokon došli do stola, za nama je odmah stigao i sommelier Rodrigo. Genijalan lik, pun znanja, entuzijazma i duhovit, sve što savršen sommellier treba biti. Pitao nas je kakva vina volimo i kakve su nam preferencije. S obzirom na to da sam pomalo frik za rizlingom i burgundijskim vinima, bio je to pravi trenutak za javno priznanje. U tom trenutku rekao je: "Hajdemo malo u podrum da te provedem kroz našu zbirku, da odabereš što ti se sviđa". Odmah smo se fokusirali na police s rizlinzima, a on je savršeno znalački predstavljao vinare i godine berbe. Nisam ni ja od jučer, bio sam vrlo jasan koji me stil rizlinga najviše zanima, pa je, shvativši da ima nekoga tko se razumije u to područje, neka vina odmah preskočio. Na kraju sam izabrao rizling Kabinett iz 1980. i rizling GG iz 2015. Ta dva vina imala su posve različit stil, ali su izvanredno odgovarala okusima jela koja će uslijediti. U današnjim modernim restoranima rizling je idealan pairing uz većinu jela, a i sam za sebe posebna je priča. Kad smo već tu gdje jesmo, u uživanciji, pala je i odluka da večeru započnemo kako treba – šampanjcem. Odabrali smo šampanjac iz 2011. jednog malog proizvođača koji se zove Sapinece. Divan, divan šampanjac. Jako cvjetast, mirisan, mineralan i kredast. Također nismo zaboravili na crveno vino, bio bi grijeh večerati u Disfrutaru samo uz bijelo. Nakon što su nam predstavili svoju zbirku, moram reći da nisam ostao impresioniran. Ali sam našao favorita, Pingus iz 2016. Dominio de Pingus nalazi se u vinskoj regiji Ribera del Duero gdje se spravlja najbolji tempranilo koji je od Parkera dobio 100/100 bodova i rijetko se može naći. Rodrigo je bio i sretan i nesretan u isto vrijeme kad sam mu rekao da smo se odlučili za Pingus. Sretan jer ga je netko prepoznao, nesretan jer mu je to bila zadnja boca u podrumu, nije se lako oprostiti. Sva su vina bila izvanredna, odlično su pristajala uz hranu, tako da na kraju čak ni redoslijed nije bio bitan. U podrumu smo ostali gotovo pola sata, dovoljno predugo da našu konobaricu malo unervozimo jer smo već dobrano zakasnili sjesti za stol i naručiti hranu. Ali, morali smo se osigurati. Pokazat će se da je magična pustolovina mogla započeti.
Generalno, sva su jela estetski bila silno lijepa, a okusi perfektni, što je zapravo rijetkost u jelima gdje se koristi puno molekularne gastronomije. Balansirano. Baš svako jelo imalo je svoju priču. Večera kao takva bila je vrlo dinamična, što zbog jela, što zbog interakcije s kuharima i konobarima koji su se brinuli za nas. Posebno zbog chefova koji su dolazili do stola sa svakim novim slijedom, govorili nam o jelima, a poslije se zanimali za dojmove. Tu sam se sjetio da sam dosad upoznao priličan broj svjetskih, etabliranih chefova. Za lijep dio njih mogao bih reći da imaju titanski ego. Ali nakon Massimilijana Alajma, chefovi u Disfrutaru na mene su ostavili snažan dojam i poduku kako se treba ponašati i odnositi prema gostima i prema kolegama. Oni savršeno dobro znaju koliko znaju – zato će u razgovoru rado podijeliti svoje recepte, razgovaratoi s gostom kao da se znaju barem deset godina, znalački, srdačno, prisno, ali ne preprivatno. Pritom su vrlo direktni i iskreni, puni emocija, dobro razumiju sve razine ovog posla i koliko čovjek treba uložiti sebe i sve svoje da bi se došlo do rezultata, u ovom slučaju do dvije Michellinove zvjezdice i pozicije trećeg najboljeg restorana u svijetu. Kako nam je rekao Eduard dok smo bili u vinskom podrumu pripovijedajući priču o Disfrutaru: "Prodali smo jako puno verzija carbonare da bismo mogli raditi ono što radimo sada. Bilo je teško, vjerovali smo u ono što radimo, preživjeli smo i epidemiju."
Haj'mo, konačno, jesti! Sveukupno, večera sa sezonskog jelovnika sadržavala je 23 slijeda. Kako su bili inspirirani, dodali su nam još i neka jela s "classic" menija. Jeli smo za stolom kojeg nazivaju "living table". Zašto? Zato što je – živ! Otvaranjem stola započinje ne večera već predstava. Tijekom večere stol se rastvara tako da se gornje ploče otvaraju jedna po jedna. Uz pomoć suhog leda, savršeno dizajnirana jela i Oriolovu prezentaciju svakog petitfoursa stol prestaje biti samo stol. On postaje cvjetna livada. Magično.
Svako od 23 jela bilo je jednako ukusno i balansirano. Međutim, kad bih morao odabrati koji mi je favorit, bila bi to gusja jetra s multisferifikacijom od kukuruza, zatim pan chino punjen kavijarom i vrhnjem, a na kraju impresivni desert od manga. Premda je imao oblik tacosa, bio je i pahuljasto lagan, istodobno nježan i pun okusa. U tom trenutku ponestalo nam je vina. Morali smo naručiti i jedno desertno. Odabir je pao na rizling Beerenauslesse Fritz Haag 2005. iz Mosela. Nevjerojatno vino, puno medenog okusa, kiselkasto-slatkasto, idealno uz desert od manga i predesert od krastavca.
Disfrutar je restoran koji vrijedi posjetiti jer se u njemu uživa od početka do kraja. Riječ je o restoranu koji svojim naprednim tehnikama, koncepcijom i izvedbom svakog pojedinog jela gura prema naprijed cijelu svjetsku kulinarsku scenu! Sjedio sam s golemim uzbuđenjem i uživao u večeri cijela četiri sata, a da mi ni u jednom trenutku nije bilo dosadno. Dapače,htio sam što duže sjediti i jesti uz osmijeh. Stoga velika hvala cijelom timu restorana Disfrutar na čarobnom iskustvu i nevjerojatnom gostoprimstvu. Po izlasku iz restorana nisam bio u potpunosti ožalošćen, s veseljem i srećom nosio sam knjige koje su mi dali chefovi Disfrutara. Nakon praktičnog iskustva, jedva sam dočekao vratiti se u hotel i odmah početi učiti.
Što jesti za život bez boli i upala? Stručnjaci otkrivaju koje namirnice uključiti u prehranu:
