Siniša Šoškić od jučer je jako "vruća roba". Platinasti Decanter za njegov Haiku2 izazvao je sveopće oduševljenje u Hrvatskoj i još jednom potvrdio da je Plešivica čudo od terroirea. Haiku2 kupaža je rajnskog rizlinga koji dozrijeva na najboljim pozicijama vinarije Šoškić i sorte manzoni bianco, a bit je ovog, sada to i stručnjaci potvrđuju, briljantnog vina – u terroireu, a ne u sortama. I, naravno, u maceraciji koja je trajala punih 200 dana. Kad smo prije godinu dana proveli ugodno popodne u vinariji Šoškić, Siniša nam je najavio svoj Haiku na način koji je već tada odavao da se radi o posebnom vinu od kojeg se puno očekivalo. No, kako je izgledao Sinišin put od šegrta do platine na Decanteru?
Za razliku od većine plešivičkih vinara koji su odrastali u obiteljima u kojima se generacijama uzgajala vinova loza i proizvodilo vino, Siniša Šoškić u ovaj je posao ušao kao potpuni početnik. Iskustvo je stjecao radeći kao šegrt kod Tomca, Ivančića i drugih plešivičkih vinara. Ono što je tamo naučio zagolicalo mu je maštu pa je počeo sanjariti o vlastitim vinogradima iz kojih će ispričati priču o vinima kako je on vidi. U normalnim uvjetima to ide tako da jedna generacija obitelji sadi vinograde, druga gradi podrume, a treća stvara brend. Siniša je sve to nekako sam progurao u tridesetak godina pa je i zaslužio da u njegovu čast dignemo čaše. A čime nazdraviti ovdje u Dvorskim vinima Šoškić?
Ljubav na prvi gutljaj
– Sivi pinot moja je velika ljubav koja je započela prije 25 godina i traje do danas. Tada sam ga prvi put probao u jednom restoranu i odmah pomislio – ovo moram posaditi! Naravno, jedino što sam odmah dobro napravio jest da sam ga posadio na idealnoj poziciji, tu na položaju Gorička. Za sve ostalo trebale su godine truda dok nisam napokon dobro upoznao zemlju, grozd, flašu i sve to ukalupio da bih dobio rezultat kakav sam želio. Radimo i 48-satnu maceraciju sivog pinota zbog čega ima ovu prekrasnu bakrenu boju, a kad ga probate osjetit ćete prekrasnu voćnu aromu u kojoj dominira sušeno tropsko voće – priča s obožavanjem Siniša o svom sivom pinotu, službenog naziva pinot gris što odmah ukazuje na to da je uzor pronašao u francuskom stilu proizvodnje, a tako je i flaširao svoje vino. – To je stara francuska boca za burgunce (antique burgundy) jer pinot gris je zapravo burgundac – objašnjava. Mora se priznati da vino izgleda baš moćno i otmjeno u toj burgundskoj boci. Šoškići proizvode i izvrstan rajnski rizling, sauvignon, chardonnay ali i crni pinot za koji kaže da mu se „napio krvi“ kao ništa drugo u životu. Zašto? – Kad sam posadio crni pinot mislio sam da sam na konju, a ispalo je u nekoliko sljedećih godina jedno od najvećih razočarenja u mom životu. Kada sam krenuo u preradu umjesto slavnog crnog pinota dobio sam neko prozaično rosé vino koje nije bilo ni za što. Onda sam išao čitati, proučavati, pa sam otkrio da je crni pinot najkompliciranija sorta. Svi ga sade, ali treba puno iskustva da bi se postigli rezultati. Potreban je vrlo mali urod, puno iskustva s grožđem, s preradom, s bačvicama. Kad vam ga natočim vi morate osjetiti u čaši taj terroir Plješivice, drukčiji od slavonskog, francuskog, talijanskog. Crni pinot voli klimu koja je i topla i oštra. Ali čovjek za njegov uzgoj treba imati puno iskustva. Prvih 4-5 godina u mojim podrumima nije bilo ničega vrijednog spomena. Tada mi je postalo jasno zašto 90 posto svjetskog uroda pinota završi u pjenušcima! – smije se i mi skupa s njim jer nas je crni pinot odležavan 24 mjeseca u hrastovoj bačvi već malo razgalio, a vino je toliko dobro da se isplatila svaka kap prolivene krvi prije 25 godina.
Sve je zapisano u knjigama
No, nije ovdje sve u vinima. Siniša Šoškić na svom impozantnom imanju ima i malu destileriju u kojoj proizvodi odličan vinjak znakovitog imena Dvori. Ovo profinjeno žestoko piće, za koje je Siniša osvojio brojne nagrade, među ostalim i brončanu medalju na ovogodišnjem International Wine & Spirit Competition (IWSC), proizvodi se od 6 različitih sorata vinove loze i odležava i do deset godina u bačvama koje se nalaze na 5 različitih pozicija u Šoškićevim dvorima. – Stoji vani, stoji tu u podrumu, stoji na tavanu, stoji u još dva podruma. Zašto? To su Francuzi otkrili, a ja sam dobro proučio i primijenio. Konjak na različitim temperaturama izvlači različite arome iz drva. On će na tavanu na 30 stupnjeva izvlačiti drukčiju aromu nego kada stoji u podrumu, ili vani na minusu. Baš kao i francuski konjak i moj vinjak se „šeće“ kroz sve bačve, i na kraju se blenda. Priča nije nimalo jednostavna, ja sam noći i noći proveo razmišljajući što i kako. Kada nešto dobro dobiješ, to treba znati i ponoviti. Može biti razlike 5-10 posto na što utjecaj imaju bačve, destilat, berba, ali proizvod mora biti prepoznatljiv sada i za pet godina. Ključno je blendanje na kraju. Jedan ima više voćnosti, drugi više alkohola, i tu dolazi do zavrzlame. Ali, hvala Bogu, to je sada već sve upisano u knjigu, ja sam staromodan pa još uvijek sve pišem – objašnjava. Jasno nam je, ali zašto u maloj zemlji poput Hrvatske ulagati toliki trud u proizvod za koji onda tek treba itekako puno truda uložiti da bi ga se brendiralo, ali ni tada uspjeh nije zajamčen? – Već me desetak godina moji dečki s Plešivice nagovaraju da krenem s proizvodnjom pjenušca, ali nisam se dao. Jednom mi je jedan stari vinar kod kojeg sam bio šegrt rekao ako ideš putem po kojem svi idu, onda si uvijek prašnjav. Moraš ići svojim putem. I zato samo odabrao vinjak. To je bio moj izlet, moja posebnost. Ako Tomac ima Amforu, Šember ima pjenušac, ako Velimir Korak ima najbolji sauvignon, ja sam osjetio dužnost ovoj Plešivici nešto ostaviti, doprinijeti na svoj način – kaže.
Na imanju Ante Starčevića
U početku je sve ovo bio težak posao, a sada se ipak lakše diše jer Sinišini sinovi su odrasli i nakon prvotnog odbijanja odlučili su da je to posao kojim se žele baviti. Leonard je sav u proizvodnji vina, vidi se da uživa u svakom trenutku, a mlađi sin Vjeko zadužen je za marketinške aktivnosti dok je supruga Dijana pomalo uključena u sve, ali najviše uživa u pripremi domaćih jela koja ovu zaposlenu obitelj okuplja svaki dan oko stola, a i vas će kad se odlučite za posjet ovoj vinariji iz koje puca pogleda na sve strane svijeta i to preko 40 tisuća trsova 10 različitih sorti vinove loze. I na kraju, možda se pitate čemu takvo kićeno ime vinarije? Ima tu više razloga, jedan od njih je sigurno i taj što je vinarija izrasla na mjestu nekadašnjeg ljetnikovca oca domovine, Ante Starčevića koji se i sam pomalo bavio proizvodnjom vina. Drugi razlog vjerojatno leži u činjenici da je dom obitelji Šoškić zasigurno najveće zdanje u mjestu Gornja Reka, a treći i najvažniji razlog reći će vam sam Siniša Šoškić: – Kad ljudi krenu u razgovor o dobrim starim vremenima uvijek netko potegne priču kako su se najbolja vina nekad pila u domaćim kletima. Ja bih ipak rekao da su se u dvorima pila najbolja vina. Dvor je u hrvatskom jeziku uvijek značio i neko imanje, zbog čega nam se riječ nam se činila lijepa, prikladna. Nema to nikakave veze s umišljenošću i pretencioznošću. Jednostavno nas asocira na nekakvo dobro gospodarenje s vinogradom, vinom, i sa svime ostalim što nam je u životu važno.
Bravo Siniša. Svaka čast. Sjećam se vremena i tvojih početaka. Ti si dokaz da se upornost isplati. Sretno i dalje.