Ostao sam vam dužan ispričati do kraja sve što sam ljetos u Barceloni saznao o tome gradu, ali život teče ubrzano dalje. U restoranu je ludnica od posla, pripremali smo jesenski jelovnik, a evo nas sad već u zimskom razdoblju, s novim izazovima i prilikama. A gdje je život, gdje sam ja? Osim što sam, kao i uvijek, ili na placu ili u kuhinji, prošli sam petak ipak uspio nakratko otići do hotela Esplanade. Imao sam dobar razlog, više sam želio nego što sam baš morao ići, a onda sam prelomio - ipak se samo jednom godišnje održava možda najozbiljniji ovdašnji festival vina. Volim ga zbog seriozno pripremljenih radionica i kvalitetno vođenih degustacija. Što se mene tiče, moj glavni interes, ujedno i vrhunac tog događaja, bio je vezan uz Tignanello.
Oni koji poznaju vina zasigurno su čuli za to senzacionalno talijansko vino s vrha vodećih svjetskih ljestvica i vjerojatno ga i probali. O njemu se uvijek govori kad se spominju i ostala čuvena toskanska vina - Solaia, Masseto, Ornellaia i Sasiccaia. Prije nego što prijeđem na najvažnije, a to su iskustva više godišta Tignanella, možda samo najosnovnije informacije. Imanje Tenuta Tignanello nalazi se u srcu Chianti Classica, na blago valovitim obroncima između dolina rijeka Greve i Pesa, na čijim se padinama prostiru vinogradi Tignanello i Solaia. Vinova loza ondje raste na tlu koje potječe od morskog lapora bogatog vapnencem i škriljevcem, u savršenim meteorološkim prilikama. Solaiu i Tignanello svjetski mediji opisuju kao “najutjecajnija vina u povijesti talijanskog vinogradarstva”, a Marchesi Antinori, toskanski doajen, Solaiu i Tignanello opisuje kao stalan izazov i beskrajnu strast.
Savjeti za kuhanje jednog chefa koji će svima dobro doći: Ovo želite znati....
Radionicu o Tignanellu držao je doista veliki vinski znalac, predavač i sommelier Danijel Čečevac koji nam je predstavio različita godišta: 1997., 2010., te niz od 2015. do 2018. I kakva su iskustva? Hm, ne bih rekao neujednačena, možda je bolja riječ - raznolika.
Svako je godište bilo impresivno na svoj način i pričalo svoju jedinstvenu priču. Recimo, 2018., još prilično mlado vino, ali šarmantno, fino balansirano, s nešto tanina i jako elegantno. Ranije godište, 2017., na nos je bilo doista jako dojmljivo, impresivno, puno raznog šumskog voća, u nekom trenutku mi se čak učinilo da osjećam miris likoricije. No kako se čaša praznila postajao sam sve manje oduševljen iako je u osnovi vino bilo vibrantno. Ono što mi je, mislim, sigurno zasmetalo bio je aftertaste s okusom i mirisom raznog šumskog bobičastog voća. Time nisam baš bio oduševljen, to nije ono što očekujete od “supertoskanca”.
Za razliku od 2017. i 2018. godišta, 2016. godište je za otvoriti i odmah natočiti, ne treba oklijevati i čekati još koju godinu. Zapravo, ne treba se suzdržavati ni na trenutak. Jako dobro, izvrsno vino, posebno je bila zanimljiva puna karamelizacija koja mu je dala na rustikalnom karakteru u najboljem mogućem smislu, te svježoj voćnosti.
Iznenađenje je zato bila 2015. godina koju treba zapamtiti. Jako dobro ocijenjeno, no meni je bilo jedno od slabijih godišta. Bez karaktera, bez tijela, bez okusa, na nos potpuno nezanimljivo. Godište 2010. pio sam u više prilika. Čak i onda kad sam znao da čep više nije bio dobar - vino je bilo dobro. Nažalost, ni ova boca nije bila besprijekorna, čep je ipak odradio svoje. Ostalo je malo finih aroma maline, nešto kiseline i mineralnosti, ali to je bilo to, nema se ovom prilikom što više reći o tom inače genijalnom vinu. Ako je čep dobar.
Vrhunac je svakako označen otvaranjem magnuma iz kultne 1997. Ovdje se svakako moramo prisjetiti mantre iz krugova vinoljubaca koji tvrde da “supertoskanci” nakon 1997. više nisu ono što su nekad bili, već da su to vina za američko tržište. Kakva uvreda. Ali zašto? Jednostavno, tvrde da nakon protoka oko četvrt stoljeća gube ono najvažnije - svoju rustikalnost, terroir, tlo. Ukratko, kao da gube identitet. S obzirom na to da baš jako volim Tignanello i da poznajem više njegovih godišta, praktički sva od 1990. do danas, čini mi se da se ipak moram složiti s tom tvrdnjom. Ali, opet, sad kad sam iznova uzeo gutljaj Tignanella iz 1997., svejedno sam opet u svoj punini osjetio tu famoznu rustikalnost, note voća, džemova, to specifično tlo, toskanski terroir, divljinu, odmah vas to mislima odvede u jedan od najboljih talijanskih vinograda. Ima tanine, ali je lagano, a opet puno i gusto, jako tamno, jednostavno impresivno. Ovim sam se izravno sjetio zašto sam, zapravo, zavolio Tignanello.
Nedavno sam imao priliku probati Tignanello iz 2019., tako da zaokružim ovaj raport. Iako je to vino još prilično mlado, kako sada stvari stoje, rekao bih da će mu to biti možda najbolja godina dosad, velika godina - to je sigurno. Sad govorimo o vinu punom voćnosti, novim bačvama, više nema toliko dima. Sve u svemu, izrazito uspješno balansirano vino, s tom razlikom što se povukao onaj akcent rustikalnosti, ali je stečen onaj novi, ključni ton na neko od velikih bordoških vina.
Dobro je bilo u Esplanadi, informativno, zanimljivo. Doista je divno otići na te radionice koje pohode pravi znalci i ljubitelji vina, a pogotovo što sam sreo neke od svojih gostiju, kao i čitatelje Večernjeg lista i ove kolumne. Lijepo je sudjelovati u dijeljenju iskustava, slušati objekcije i komentare, ali, najvažnije, kušanjem različitih godišta doista možete saznati odakle vino dolazi i kamo ide, u figurativnom smislu, naravno. Ne sjećam se kad mi je sat vremena proletjelo tako brzo i u tako lijepom ozračju. Posebno sam sretan zbog nove radionice, najavljeno je predstavljanje biranih bordoških vina, tj. kultne 1982. Mlad sam, ali se ne sjećam ni da sam čuo da se takva selekcija dosad organizirano kušala na našim prostorima i očekujem je s krajnjim nestrpljenjem.
Muškarac otkrio trik za perilicu posuđa pa izazvao burnu raspravu: 'Ovo uopće nema smisla'
