Dva desetljeća nakon životne drame, koja je na noge digla liječnike, a u zrak predsjednički avion, Pave Šapro ispričala nam je detalje o danu kada je rodila, ali je i sama ponovo rođena. Danas ta hrabra žena i majka ima 52 godine, a dječak, koji je tada u Zagreb otputovao u majčinu trbuhu, a vratio se u njenom naručju, danas je 21-godišnji mladić.
„Ja sam vam rođena u istom selu iz kojeg je Tereza Kesovija, Lovornom, a sada, s obitelji, živim u Zastolju kraj Grude. Iako je, od dana kada mi je život visio o koncu, prošlo više od 20 godina, mogu vam reći da mi je svaki trenutak, koji sam tada proživljavala, ostao uklesan u sjećanju“, kaže nam Pave. Svog je prvog sina, Nika, rodila 1995., no druga je trudnoća za nju i bebu, umalo bila kobna.
Kako je Pave doživjela cijelu tu situaciju pogledajte u videu:
Iako je osam mjeseci trudnoće proteklo uredno, išla je redovito na kontrole i osjećala se dobro, u posljednjim tjednima trudnoće, počeo ju je obuzimati jak umor, a tlak joj je pao znatno ispod normale, No, na liječničkim se kontrolama ipak nije odmah posumnjao da nešto nije u redu.
Bol u prsima i leđima bila je znak za uzbunu
„Kako sam bila jako sitna, visoka sam metar i šezdeset, a kada sam rodila imala sam 59 kilograma, savjetovali su mi samo da više jedem i da se udebljam. No, onda sam iznenada dobila visoku temperaturu. Nalaz urina nije bio dobar, pa me moja liječnica opće prakse poslala kod ginekologa koji je ustanovio da imam jaku infekciju. Istu sam se večer morala javiti u dubrovačku bolnicu, gdje su mi odmah, intravenozno, počeli davati antibiotike“, prisjeća se Pave te 2002. godine.
S visokom je temperaturom, 7. ožujka, primljena u bolnicu, a već 11. ožujka ujutro počeli su ozbiljniji problemi. Iznenada je osjetila vrlo neugodnu i snažnu bol u prsima i u leđima. Požalila se ginekologu, koji je bio u viziti, a on nije oklijevao niti trenutka.
„Ginekolog je odmah pozvao dr. Ankicu Romić, koja je brzo i točno postavila dijagnozu i rekla mi da je riječ o problemu sa srčanim zalistkom. Dr. Romić se tada borila kao lavica da mi organizira transport za Zagreb, na hitnu operaciju srca, a ujedno i porođaj. Uspjela je u kratkom roku organizirati predsjednički zrakoplov. No, kada je avion došao po mene u Ćilipe, nije mogao sletjeti, zbog jake bure. Doktorica nije odustajala te je organizirala prijevoz vozilom hitne pomoći do Splita, gdje je predsjednički avion uspio sletjeti te me je, već u prilično teškom stanju, prevezao u Zagreb“, priča nam Pave.
Porod i operacija srce - dan koji je trebalo preživjeti!
Kada je to veče, 11. ožujka 2002., stigla u KB Dubrava, svi su ju, sjeća se, već spremno čekali. Prof. Vincelj je najprije napravio pretragu kojom je potvrđena dijagnoza dubrovačkih liječnika.
„Bila je to neugodna pretraga. Sjećam se da su mi sondom išli kroz usta. Mislila sam na svoju bebu i bila sam maksimalno smirena, iako sam vidjela da su svi oko mene napeti i u strahu da ta teška i nelagodna pretraga, koja je trajala oko pola sata, ne izazove porođaj. Ipak i beba i ja smo izdržali i putovanja i pregled te živi dočekali sljedeće jutro“, prisjeća se Pave dana kada je, u dramatičnoj situaciji, na svijet stigao njen drugi sin.
Nakon pregleda ultrazvukom liječnici su ustanovili da je beba zdrava i dovoljno teška. Iako joj je termin poroda bio 8. travnja, bojeći se da mladoj ženi ne otkaže srce, liječnički konzilij, na čelu s, na žalost sada već pokojnim ginekologom iz Petrove, prof Ivanom Kuvačićem, odlučio se za prijevremeni porod carskim rezom - 12. ožujka na svijet je došao 2 i pol kilograma težak i 47 cm dug, zdrav dječak.
Odmah nakon poroda, dok je još bila pod anestezijom, drugi je tim liječnika nastavio s operacijom srca. Zahvat je trajao punih šest sati. No, teže poroda i operacije za Pave su bili dani koji su uslijedili.
Novorođenu bebu nije vidjela puna 34 dana
„Svoju sam bebu prvi puta vidjela tek nakon 34 dana. Naime, KB Dubrava nema rodilište, a ja se, neposredno nakon poroda i operacije srca, nisam mogla odmah brinuti o novorođenčetu te su ga, čineći mi veliku uslugu, prebacili u Petrovu bolnicu, kod dr. Kuvačića. Moj je mali Toni samo dva-tri dana bio u inkubatoru. Potom su liječnici vidjeli da je s njim sve u redu, bakterija, koju sam imala nije, srećom, prešla na bebu“, kaže nam, drhtavim glasom i kroz suze, hrabra Dubrovčanka, prisjećajući se najduža 34 dana u svom životu.
Nakon više od mjesec dana provedenih u bolnici, po nju je, avionom iz Dubrovnika, došao njen suprug, a oboje su, potom, otišli po svog sina u Petrovu. Sretna se obitelj, nakon agonije, konačno vratila u svoj dom, gdje ih je, s bakom, čekao i njihov šestogodišnji sin.
„Rodila sam 12 ožujka, a kući smo došli tek 16. travnja. Možete zamisliti koliko su nas željno čekali moja svekrva i moj prvi sinčić, koji je tada imao 6 i pol godina. Svog je malog brata, od prvog trenutka, prihvatio punim srcem i baš nikada nije bio ljubomoran“, kaže nam Pave, žena-heroj, koja je, u međuvremenu, još jednom operirala srce, ali i miom na maternici.
Naime, rok trajanja ugrađenog zalistka bio je 10 do 15 godina. Nakon 14 godina prof. Sutlić, koji je gotovo svakog mjeseca dolazio u Dubrovnik, kako bi pregledao pacijente koje je operirao, rekao joj je da je zalistak još uvijek dobar, no njegova je preporuka ipak bila da se tada, nakon 14 godina, zamjeni novim. Tu drugu operaciju Pave je podnijela mnogo lakše od prve te od 2016. živi bez ikakvih problema, kaže nam ponosna majka danas 21-godišnjeg Tonija i sedam godina starijeg Nika.
S osmijehom na licu dodaje kako je čitava obitelj još uvijek na okupu, svi su pod istim krovom, suprug radi na aerodromu, a oba sina su zaposlena u trgovačkom centru.
„Toni se zaposlio lani, a Niko radi već osam godina i baš je sada postao šef jedne prodavaonice. Moj suprug, koji se, moram vam priznati, te 2002. uplašio mnogo više nego ja, sada je dobro. Ima 59 godina i radi na aerodromu, kao kućni meštar, a ja sam vam, eto, obična domaćica“, kaže nam skromno Pave, a mi dodajemo da je hrabra Dubrovčanka sve, samo ne obična! Slažete li se da i Pave Šapro zaslužuje svoje mjesto u konkurenciji Superžena?
