Džiju-džicu jedna je od najstarijih i najcjenjenijih japanskih borilačkih vještina. Osnovno načelo vještine je odbijanje suprotstavljanja suparničkom napadu snagom sile.
– Uvijek me privlačio jer su njegove tehnike jednostavne, ali učinkovite i s minimalnom šansom za ozljeđivanje. To je vještina koja dolazi od starih samuraja, i čast mi je da mogu učiti ono što su znali ti ratnici – kazao je za Večernji list Tomislav Tomašić, sin poznate hrvatske političarke, danas zastupnice u Parlamentu EU, Ruže Tomašić, koji trenira u Džiju-džicu klubu Black Dragon Bushido Velika Gorica.
– Trenirao sam i druge vještine, ali nigdje nije bilo takve povezanosti između kolega. Prvih šest mjeseci imate osjećaj kao da se sat i pol utapate, a ne znate još plivati – istaknuo je Tomislav naglašavajući kako je zahvaljujući toj vještini dobio samopouzdanje jer je naučio kako se obraniti u svakoj situaciji.
Džiju-džicu uključuje borbu u stojećem položaju ili na tlu, koristeći udarce, hvatanje, bacanje, gušenje, hladno oružje, kao što su noževi i štapići. Džiju-džicu je nastao iz džuda, aikida i karatea, a utjecao je na različite borilačke vještine. Danas je prisutan u svim jačim vojnim ili policijskim načinima obuke diljem svijeta. Upravo zbog načina primjene zahvata, samim time i atraktivnosti, ta borilačka vještina postaje sport kroz takozvane ultimate fight turnire (K-1, Pride), a samim time je i dosta komercijaliziran. Jedno od osnovnih načela te borilačke vještine je efikasnost, a cilj je preživjeti napad jednog ili više napadača, hladnim ili vatrenim oružjem, biti odlučan i hrabar, napraviti potez do kraja, a nije naodmet ni elegancija u pokretu. Zbog korijena iz kojih potječe i kulturnog okruženja u kojem je nastala, ta vještina nije samo sport nego i umjetnost, filozofski, odgojni i obrazovni sustav s visokim etičkim i moralnim kodeksima u svim aspektima aktivnosti. Dosad su džiju-džicu trenirali isključivo pripadnici oružanih snaga, policija i antiterorističke jedinice, redari i zaštitari. No, zbog učestalih terorističkih napada, i to mačetama, noževima i pištoljima, postao je popularan i među pučanstvom. Tako ga u klubu Black Dragon Bushido treniraju i obični ljudi.
Brazilska inačica
– Kad govorimo o džiju-džicuu, moramo znati da se radi o ratničkoj vještini koja je zahvaljujući brazilskoj obitelji Gracie dobila i sportsku inačicu, tzv. brazilski džiju-džicu – kaže umirovljeni bojnik HV-a Ante Vukadin, nosilac 3. stupnja crnog pojasa Black Dragon akademije, osvojenog u specijalnim snagama HV-a, koja baštini izvornu vještinu kakvu su uvježbavali drevni samuraji. Objašnjava što je u izvornom obliku predstavljao taj način obuke.
– Nenaoružani džiju-džicu sustav je napadačka vještina koja uključuje bacanje, udaranje rukama i nogama, gušenje, uvrtanje i prelamanje udova, prikivanje protivnika na tlo, kao i obranu od takvih napada. Sustav izvornog vježbanja, koji smo prolazili kod instruktora Stjepana Grbavca u specijalnim snagama HV-a, jedan je od najboljih koji se primjenjuje kad je država u neposrednom ratu. To je najbolji način da se u što kraćem roku od vojnika napravi moderne samuraje, izvježba duh za borbu – govori bojnik i demonstrira s polaznicima tu vještinu.
– Pošaljete li neobučena vojnika u rat i date mu oružje u ruke, imat ćete vrlo malo koristi od njega jer njegovo tijelo i um nisu spremni za borbu. Takvi vojnici nanose više štete vlastitim nego neprijateljskim snagama. U starim samurajskim filmovima vidite samuraja koji se bori na bojnom polju, a smrtno je već ranjen. Ali i dalje udara mačem dok ne umre, to nije samo scena na filmu već realnost i stvarnost. Nije to posebna snaga nacije ili staleža već rezultat sustavne i kvalitetne obuke koja ima jasan cilj, stvoriti ratnika. Jednostavnim rječnikom, džiju-džicu vježba tijelo i duh za borbu dok ne ispuniš zadaću koja ti je zadana ili u tom pokušaju daješ svoj život – objasnio je bojnik Vukadin. Ta plemenita vještina prilagođena je današnjem vremenu, a to je sportski džiju-džicu (brazilski).
Zabranjene škole
Na prijelazu 19. u 20. stoljeće tradicionalne metode su implementirane u sustav obuke na vojno-pomorskim akademijama. Za vladavine cara Hirohita, prije izbijanja Drugog svjetskog rata, džiju-džicu vještine su u vojsci poučavala mnoga tajna društva diljem Japana, a određen broj visokih časnika. Zbog toga su Saveznici potkraj Drugoga svjetskog rata škole džiju-džicua proglasili leglom nacionalističkih strasti. Nakon poraza Japana, zapovjednik okupacijskih snaga, general Douglas McArthur, zabranio je njihov rad. Jedan dio samuraja, koji su formirali tajno društvo Black Dragon, bio je zadužen za prvi prsten osiguranja japanskog cara. Drugi dio džiju-džicua vježbao se u ilegali dok je najsličnije onom što podsjeća na izvornu samurajsku vještinu prenio Kam Hock Hoe, Kinez rođen u Kuala Lumpuru u Maleziji 1903. Gledajući trening u klubu Black Dragon Bushido, imate dojam da nitko od tih 20-ak samuraja neće izići živ. Međutim, nakon svakog udarca i pada svi ustaju kao da se ništa nije dogodilo. Silina udaraca i zahvata te njihova brzina impresioniraju. Jedan od polaznika tečaja je i zamjenik načelnika policijske postaje u Velikoj Gorici, Božo Radoš, već potkovani borac.
– Počeo sam trenirati zbog zdravlja, a vrlo brzo shvatio sam da je taj sport usko vezan uz moj posao. Zamislite policajca koji bježi pred čovjekom koji napada ljude nožem! Ja sam prva osoba koja mora nešto napraviti i spriječiti zlo. Nakon godinu dana treninga, uz obuku koju sam stekao na policijskoj akademiji, samopouzdanje mi je poraslo – govori Radoš ističući kako policija mora zaštititi građane i dati im sigurnost.
Na treningu su ljudi raznih profila, inženjeri, zaštitari, poduzetnici... Poduzetnik Đoni trenira godinama.
– Jako sam zadovoljan, puno se radi na fizičkoj koordinaciji uma i tijela, što koristim i u životu, tu brzinu i efikasnost. Pomaže mi u poslu kojim se bavim – kazao je.
