Sjeverna Koreja, zemlja za čiji politički režim svi znaju, ali o samoj zemlji, ljudima i kulturi jako malo. Kada bih nekome rekao da je idem posjetiti, gledali bi me s čuđenjem ili bi mi jednostavno rekli: “Ti si lud.“ E pa baš zato Sjeverna Koreja, da vidim je li sva ta negativna propaganda koju Amerikanci nameću istinita.
Nakon što sam proputovao više od trideset zemalja, na ovo putovanje gledao sam kao na veliki izazov jer je ona najizoliranija zemlja na svijetu. Većinom sam na svoja putovanja kretao sam, ali na ovo neizvjesno i pomalo zastrašujuće putovanje išao sam s prijateljem Zlatkom Barićem.
Polazak za Sjevernu Koreju bio je iz Pekinga, gdje smo imali dogovoren brifing u agenciji u vezi s detaljima putovanja. Tamo smo upozoreni kako se ponašati, kojih zakona trebamo se pridržavati. Naime, tamo nema dodatnih pitanja, ako kažu da je nebo crno, nebo je crno, nema prostora za raspravu. Ime Sjeverna Koreja u toj zemlji se zemlji ne smije upotrebljavati, već samo Koreja ili DPRK (Demokratska Narodna Republika Koreja).
Ne smiju se prenositi informacije, na primjer da je veliki vođa ubio vlastitog brata ili da Koreja nije osvojila svjetsko prvenstvo u nogometu 2010. godine. Sve je potrebno raditi s puno poštovanja, držati se dogovora.
Prije ulaska u zemlju dobili smo plave knjižice koje su zapravo vize. Nemaju klasične vize koje se lijepe u putovnicu kako ne bi postojao dokaz boravka u Sjevernoj Koreji. Na mobitelu je potrebno obrisati sve podatke o Sjevernoj Koreji ili bilo kakve informacije o velikim vođama.
Zabranjen je unos ikakvih religijskih štiva, ali je i preporučeno da se izbjegava unos bilo kakvih knjiga.
U Sjevernu Koreju moguće je ući samo u organiziranom, agencijskom aranžmanu i to vlakom ili avionom. Naša grupa sastojala se od tek osmero ljudi. Dvoje Novozelanđana, Švicarac, Kanađanin, par iz Hong Konga te nas dvoje.
Letjeli smo s Air Koryo, najlošije rangiranom zrakoplovnom kompanijom na svijetu. Na vratima aviona dočekale su nas prelijepe mlade Koreanke, na visokim petama, u kratkim suknjama, kraćim nego kod bilo kojih stjuardesa koje sam na svojim dosadašnjim letovima vidio.
Nakon desetak minuta leta, stjuardese nam donose novine „Pyongyang times“, na kojima piše 108 Juche godina. Naime, prije 108 godina rođen je predsjednik Kim Il-sung, prema kojem se broje godine u Sjevernoj Koreji. Kim Il-sung preminuo je 1994. godine, međutim Koreanci ga toliko cijene i poštuju da je narod odlučio da bude vječni predsjednik. Nakon kratkog listanja novina, našao sam se u laganoj panici. Rečeno nam je da se novine ne smiju presavijati, a pogotovo ne oštetiti, no ja sam zaboravio pitati kako s njima postupati nakon čitanja. Stoga sam kojih 10 minuta u panici držao novine u zraku jako dobro pazeći da ih ne oštetim, dok konačno nije naišao vodič te ih pažljivo zarolao.
U avionu smo za obrok dobili siromašan, neukusan hamburger i vodu. Nisam ni bio svjestan da će taj hamburger biti najukusniji obrok koji ću pojesti u sljedećih 6 dana.
Nakon sat i 45 minuta slijećemo. Već pri samom slijetanju, gledajući kroz prozor, zapažam zemlju u kojoj je vrijeme stalo. Nakon pekinške gužve, što na terminalu, što na pisti (čekajući u redu sedmi ili osmi avion da poletimo), ovdje vidim kako pokraj piste stoji parkirano pet-šest aviona.
Lagano se spuštajući pokretnim stubama, prvo što se primijeti jest vojska. Na letu nas je možda bilo 50-ak, a na aerodromu nas je dočekalo oko 150 ljudi iz osoblja. A taj dan sveukupno je na aerodrom sletio samo naš avion i još jedan ujutro. Dokaz da smo odcijepljeni od civilizacije bila je i činjenica da na mobitelu nismo imali apsolutno nikakvog signala.
Prvo prelazimo zdravstvenu carinu, bez puno pitanja potpisujemo neke dokumente i krećemo prema sljedećem punktu gdje vojnik dolazi do mene te mi uzima mobitel kako bi izvršio kontrolu podataka. Osjećao sam se poprilično nelagodno, premda sam dan ranije izbrisao sve podatke o Koreji. Kontrola nije trajala predugo tako da sam uspio proći i tu prepreku.
Nakon prolaska kroz skener, vojnik me je zaustavio i stavio sa strane. Počinje izvlačiti stvari iz ruksaka, sve do zadnjeg predmeta. Pronašao je suvenire vojnika terakote koje sam kupio u Xianu. Pokazuje mi vojnike i strogim pogledom te povišenim tonom počinje govoriti: „Buda, BUDA, BUDA“ . Pokušao sam se opravdati i govoriti kako to nije Buda već suveniri iz muzeja Terakote. Nesporazum je trajao dok konačno nije došla Koreanka koja razumije engleski. Na kraju nalazi mi u torbi i knjižicu koju smo dobili od agencije, s osnovnim korejskim frazama, riječima i slično, koju mi oduzima i šalje na dodatnu kontrolu. Moram priznati da takvu detaljnu kontrolu nisam nikada u životu prošao. Ipak se na sreću sve dobro završilo, vratili su mi sve stvari i ja sam slobodno ušao u Sjevernu Koreju! Konačno!
Nakon 20 minuta na aerodrom dolaze vodiči Mr. Kim & Mrs. Pak. Upoznajemo se te nas upućuju prema autobusu, gdje nas čekaju naša dva vozača. Objašnjavaju nam da će oni biti s nama do kraja ovog putovanja. Vozeći se prema Pyongyangu, glavnom gradu, uzeli su nam putovnice, uz objašnjenje da će nam ih vratiti ako ćemo se pridržavati svih odredbi. Nije rijetkost da Koreanci drže zatočene državljane drugih zemalja jer su prekršili neka za njih iznimno važna pravila. Naime, kad si u Koreji, ponašaj se kao Korejac.
Gledajući kroz prozor autobusa u nedogled se prostiru obrađena rižina polja na kojima deseci i deseci ljudi marljivo rade. Vodiči su nam objasnili da svi građani Koreje jednom godišnje moraju ići raditi na rižina polja, i vojnici i ostali radnici, apsolutno svi. Njih to jako veseli, to su im jedni od ljepših dana u godini jer se poslije rada na polju druže uz pjesmu i ples.
I tako lagano ulazimo u grad, gdje se počinju nazirati zgrade u raznim bojama. Odjednom se ispred nas pojavljuje golemi slavoluk pobjede, veći i dominantniji od pariškog. Na slavoluk smo se popeli dizalom, za cijenu od pet eura. Pogled je izvanredan, vidi se panorama cijelog Pyongyanga. Ono što mi je okupiralo misli jest pitanje gdje su ljudi, gdje su turisti? Nije bilo nikoga osim naše grupe, naših vodiča i vodiča slavoluka. Nema turista koji čekaju u redu, nema gužve. Sve je zapravo pripremljeno samo za nas.
Organizirano nam je razgledavanje glavnog trga, metroa, spomenika radničke partije, slavoluka ujedinjenja, zapravo svih važnijih znamenitosti u gradu. Sve je jako planski izgrađeno.
Izdvojio bih toranj Juche. Juche, znan još i kao kimilsungizam, službena je politička ideologija Sjeverne Koreje. Opisana je kao Kim Il-sungov "orginalni, briljantni i revolucionarni doprinos nacionalnoj i međunarodnoj misli". Ideja navodi da je individualac "gospodar vlastite sudbine" te da sjevernokorejske mase moraju djelovati kao "gospodari revolucije i izgradnje". Riječ je o kombinaciji nacionalizma, konzervatizma i komunizma.
Uglavnom, toranj koji se nalazi na obali rijeke Taedong, nasuprot trga Kim Il-sunga, visok je 170 m, napravljen od 25.550 blokova granita (značajno 365 x 70, jedna za svaki dan života velikog vođe). Na vrhu se nalazi 20 metara visoka, 45 tona teška baklja koja neprestano titra. Dizalom smo došli ispod baklje, gdje se prostire fenomenalan pogled na cijeli Pyongyang. Toranj Juche drugi je najveći monumentalni spomenik na svijetu.
Prolazeći kroz glavni grad jedno jutro, odjednom s desne strane ugledamo mali trg na kojem je stajalo stotinjak žena obučeno u plavo s crvenim zastavama. Izvode neku koreografiju. Nama nije bilo jasno što se događa. Vodič nam je objasnio da su to Koreanke domaćice koje svako jutro dobrovoljno od 8 do 9 sati dolaze na ulicu te koreografijom podižu moral radničkoj klasi.
Osim Pyongyanga, posjetili smo i Kaesong, grad udaljen oko 150 kilometara od Pyongyanga, uz koji smo posjetili i DMZ, odnosno demilitariziranu zonu.
Autoput do Kaesonga iznimno je širok, ali to zapravo nije standardan autoput na kakav smo mi navikli. Zamislite iznimno široku cestu, otprilike pet trakova spojenih u jedan, bez ijedne oznake, s jako puno graba. Automobila gotovo i nema na prometnici, već samo pokoji autobus. Koreanci, naime, ne mogu samo tako putovati zemljom, za to trebaju posebne dozvole.
Naplatnih kućica isto nema, ali zato imaju vojničke punktove na kojima naoružani vojnici propuštaju vozila. Strogo je zabranjena ikakva pomisao na slikanje.
Kad smo konačno stigli do demilitarizirane zone, sve je bilo puno vojske. Ono što se odmah može primijetiti veliki su barjaci s jedne i druge strane. Naime, prvo je južna strana podignula svoj barjak, nakon čega je sjeverna podignula svoj, naravno veći. Ponovno je južna strana podignula još veći i tako u nedogled. Ipak, danas sjeverna strana ima veći barjak, koji je na visini od 170 metara te je navodno najviši barjak na svijetu.
DMZ je jedinstveno mjesto na svijetu gdje naoružani vojnici Sjeverne i Južne Koreje gledaju jedni u druge preko nišana. A preko pet baraka prelazi crta razgraničenja. Nakon kratkog razgledavanja mjesta razgraničenja, doživio sam poprilično neugodno i nezgodno iskustvo.
Do mene je došao zapovjednik te me počeo ispitivati odakle sam, čime se bavim i slično, ali za nekoliko minuta, odjedanput iz vedra neba, pita on mene: "Reci mi što vanjski svijet priča o tome tko je započeo Korejski rat?" Ja problijedim jer nisam znao što reći. Nakon kraće stanke kažem da mediji svašta pišu, ali da je nama koji nismo bili uključeni u rat teško govoriti o tome. Naravno, pokušavam se izvući, no on nastavlja: "Pa dobro, sad si već nekoliko dana u Koreji, što si do sada naučio, tko je započeo rat?" I sad se uistinu bojim da nešto pogrešno ne kažem. On odlučno nastavlja: "Pa što misliš, mi smo tada bili mlada država, kako bismo onda mogli započeti rat protiv velike imperijalističke Amerike??“" Bez razmišljanja se složim s njim, nasmiješim, kimnem glavom te iskoristim prvu priliku da se maknem od njega. Na kraju je sve dobro završilo te smo susret ovjekovječili zajedničkom fotografijom.
Nakon toga zaputili smo se u centar grada Kaesonga, gdje na ulicama svira muzika iz zvučnika. Na ulicama nema ljudi ni automobila, ali u centru svakog raskrižja stoji prometnik koji održava zapravo nepostojeći promet.
Tijekom boravka u Sjevernoj Koreji imali smo priliku posjetiti i O. Š. "Tok Song" u gradu Pyongsongu. Ispred škole nas je dočekala ravnateljica te nas je provela po školi. Na ulazu u školu, preko cijelog zida, naravno, promatrala nas je slika velikog vođe. Prvo smo posjetili razred u kojem se uči engleski, djeca su obučena kao Titovi pioniri, bijela košulja i crvena marama. Također, imali smo priliku uživati i u koncertu posebno pripremljenom za nas. Premda sam bio na mnogim dječjim koncertima, ovako nešto u životu još nisam vidio ni čuo. Pet djevojčica za bubnjevima, dvije za klavijaturama, svi sto posto točni bez ijedne pogreške, do zadnjeg takta usklađeni. Jedna djevojčica istupila je i zapjevala, pa nakon nje dječak. Sve su to odradili toliko samouvjereno, nisu se mogli naslutiti ni najmanji tragovi treme. Također, djeca su nam pokazala i svoje izvanredne gimnastičke vrline, sportske i ostalo.
Nakon što smo odigrali partiju ping-ponga s učenicima te se pozdravili s njima, posjetili smo lokalnu pivnicu, mjesto gdje se domaći ljudi okupljaju poslije posla. Prostor je golem, unutar njega je, na naše iznenađenje, bilo otprilike 1500 ljudi. Pivnica nema stolaca, pije se stojećki. Specifično je i da ovdje ne postoji mogućnost više od jedne narudžbe. Uđeš s ekipom, odmah naručiš piva koliko misliš popiti, a kad popiješ, odlaziš van. Takvo je pravilo zbog iznimno dugačkih redova ljudi koji čekaju ulazak u pivnicu. Tog dana na ulaz je smireno čekalo između 200 i 500 ljudi.
Kad smo ušli, moram priznati da me jeza prošla jer su nas svi gledali u čudu, kao da nikad nisu vidjeli okrugle oči. Zamislite, nas osmero bili smo jedini turisti u cijeloj pivnici. Baš iz tog razloga imali smo privilegij više puta naručiti pivo.
Ono što me iznenadilo jest da je u Sjevernoj Koreji proizvodnja piva iznimno učestala. U planu puta imali smo priliku u više navrata posjetiti razne pivovare, gdje smo se na licu mjesta mogli uvjeriti u njezinu kvalitetu. Proizvode se klasična lager piva, ali i piva s okusom. Većinom su to piva pravljena od riže. Uz pivo se često pije i soći, rakija od riže.
Što se tiče hrane, nisam baš bio oduševljen. Pretežno nam je bila servirana riža ili poznati korejski hladni rezanci od riže. Najveći šok sam doživio kad nam je u restoranu u Pongsanggi bila poslužena juha od psa. Naravno, nisam je ni okusio, pojeo sam tek sladoled od vanilije, jedinu vrstu sladoleda koja se nudila.
Pred sam kraj sjevernokorejske avanture došao je i trenutak za ostvarenje jednog od ciljeva mog putovanja, a to je šišanje. Za Koreju je naime poznato da je zakonom dozvoljeno samo 15 muških frizura te 18 ženskih. U hodniku, ispred frizerskog salona, na zidu je stajala fotografija sa stilovima frizura. Gledam, razmišljam koju odabrati, i tada mi frizerka kaže: “Nemoj to gledati, to je stara moda, uđi u salon, tamo je slika s aktualnim frizurama.”
Odabrao sam frizuru broj šest
Šišanje je bilo posebno iskustvo, škarama koje su veće od moje glave. Takvim se škarama moja mama koristi za tekstil. Šišanje je trajalo otprilike 45 minuta, unutar kojih mi je frizerka ozlijedila madež.
U salonu je cijelo vrijeme bio uključen TV, onakav kakav je kod nas bio moderan 80-tih godina, a iz kojeg je dopirala korejska glazba. Cijena mog šišanja iznosila je samo četiri dolara.
U Koreji vrijedi pravilo "jedan za sve – svi za jednoga". Ono što se definitivno može primijetiti njihovo je zajedništvo i ponos. O velikim vođama govore s mnogo ljubavi. Koreanci nose značku velikog vođe na lijevoj strani odjeće, tj na strani srca, koju ne moraju nositi, ali iz poštovanja ipak nose. Osobe koje sam upoznao uistinu štuju svoju kulturu, zdušno o njoj govore te je s ponosom ističu.
Tijekom šest dana boravka u Sjevernoj Koreji prešli smo otprilike 500 kilometara i posjetili četiri grada. Zanimljivo je da nigdje nema smeća, trava je uredno pokošena, parkovi uređeni, sve je puno cvijeća, zaista impresivno. Gradovi su u zelenilu, automobili su rijetka pojava na prometnicama.
Kada je došlo vrijeme za odlazak, moram priznati da je ponovno krenula lagana nervoza. Naime, pitao sam se hoće li mi provjeravati slike u mobitelu jer neke sam nedopušteno snimio. Bojao sam se i da mi ne nađu skriven korejski novac koji se ne smije iznositi iz Koreje. Na sreću, kontrola je prošla bez ikakvih problema. Aerodrom je bio prazan, taj dan su bila zakazana samo dva leta, od kojih je jedan bio naš.
Kad smo se vratili u užurbani Peking, kao da smo se ponovno vratili u 21. stoljeće. Otišli smo na kolodvor i sjeli na najbrži vlak na svijetu za Šangaj. Put od otprilike 1200 kilometara prevalili smo za četiri i pol sata, uz nekoliko stajanja. Nemaš osjećaj da ideš 350 kilometara na sat ali, moram priznati, nije toliko komforan kao francuski TGV.
Tek tada sam bio svjestan doživljaja iz Koreje te osjećao ponos jer sam imao priliku barem djelomično upoznati njihovu kulturu i način razmišljanja.
Iako ne mogu izvan zemlje i moraju slijediti pravila, smatram da su u nekom pogledu Koreanci možda čak i zadovoljniji od nas. Naime, život im je jednostavniji, svi imaju osiguran posao, bez obzira na radno mjesto imaju istu plaću (15 dolara). Stanovi su besplatni, a uz plaću svi dobiju istu količinu hrane i pet litara piva na mjesečnoj razini.
Nema interneta, nema mobitela, nema stresa. Glavni cilj u životu jest biti što bolji radnik, kvalitetniji čovjek te osnovati obitelj. Ljudi komuniciraju jedni s drugima, druže se, vesele i, bez obzira na predrasude zapada, uživaju u životu. Za drugo i ne znaju.
Lijepa pričica autora teksta. Imao je strogo kontrolirani obilazak države i zaključuje da su ljudi zadovoljni. How nice! Jasno da ga nisu vodili po logorima, selima itd. gdje je sirotinja i glad. Kaže kako svi poštuju fuck. vođu. Naravno da da. Ne usude se npr. nenositi značku, jer ne znaš tko ćete prijaviti i hoćeš li se naći u nemilosti i završiti u nekom logoru....