Dok se još čudila, zbrajala i preračunavala s bebom od godinu i pol u krilu u vlakiću za obilazak kampa u jednom istarskom gradiću, kako je moguće da vožnja polovicom rute stoji 20, a cijeli krug 50 kuna, turistička "zmija" zaustavila se na prvoj stanici.
– I stajala je punih 20 minuta! Nije mi bilo jasno, pa tek smo krenuli?! Vozač je morao ići popiti vode, na toalet i, zamislite, doliti ulje u servo! Tako su mi barem rekli. A sve dok u vlakiću sjede turisti, uglavnom s malom djecom kao i ja sama – čudi su naša sugovornica odsutnosti sluha i za posao i za goste.
To je samo jedan u dugom nizu "bisera" kojima su jadranski domaćini ovog ljeta počastili turiste. Istine radi, istraživanja redovito pokazuju da su naši ljudi, uz prirodu i sigurnost, najveći aduti domaćeg turizma. Svaka čast toj većini! No, tko se nije susreo s nemuštim domaćinima kao gospođa s početka našeg teksta, s bahatim konobarom, pohlepnim iznajmljivačem, neljubaznom prodavačicom ili, općenito, s turističkim radnicima koji jako vole turističke eure, ali turiste malo manje? Svakako, nisu svi na razini zadatka. A tek cijene? Uglavnom su astronomske, a često i bezobrazne. Poput kilograma grožđa u Rovinju za 80 kuna! Ili umaka za tjesteninu koji se u trgovinama u unutrašnjosti kupuje za 20 kuna, a na moru za 30.
Ne profitira – nitko
Visoke cijene prolaze pod zakon ponude i potražnje, ali bračni par Zagrepčana na hvarskom je trgu s obzirom na cijenu pize – miješana 75 kuna – umjesto planirane dvije naručio jednu, popola. Nisu komentirali, ali ne može se reći da je pizzerija od te famozne "potražnje" imala koristi. Zbog cijene nije proturječila – bolio ju je zub i samo je željela što prije k zubaru – ni turistinca koja je u Bolu za nepuni kilometar od hotela do mjesta taksistu morala izbrojiti 120 kuna. Ubuduće će, kaže, taksi na moru zvati samo ako je ugrize zmija. U velikom je luku zaobilazila i kafić u kojem se pije kava po 18 kuna, a nije joj palo na pamet ni opružiti se na ležaljki sa suncobranom, jer to je gušt za 120 kuna.
Pedeset eura, koliko u prosjeku naši ljudi troše dnevno na moru, nije bilo lako rastegnuti ni obitelji na odmoru u Medulinu.
– Na plaži smo uzeli dvaput po litru i pol flaširane vode, muž, ja i dijete pojeli smo i po sladoled. Ni jeli ni pili, a potrošili smo gtovo sto kuna! Bocu vode, koja je u zagrebačkim dućanima šest, platili smo 20, a sladoled 18 kuna, po šest više nego kod kuće – ljuti se Zagrepčanka koja se na paprene cijene opekla prvi dan odmora. Samoborcima je, pak, prisjelo zadnji dan:
– Pri povratku s ljetovanja stali smo na odmorištu Dobra uz autocestu, bilo je 10 minuta do ponoći, htjeli smo natočiti plin. Mađarima ispred nas su rekli da ništa od toga jer rade obračun, što će potrajati najmanje pola sata. Nama se nisu ni obratili, a ni Poljacima ni drugima u koloni iza nas... Zar zaista nema druge nego pustiti umorne ljude, s djecom u autu, pred kojima su stotine kilometara, da u ponoć čekaju 40 minuta – čude se naši sugovornici.
U čudu se našao i turistički radnik s kontinenta na Dugom otoku.
Novine kao luksuz
– Plaža Sahurun, predivna, karipski pijesak, kupača oko 700, hlada nigdje, a suncobrana samo desetak?!? Uvjeren sam da bi ih u najam, kad je gužva, otišli deseci. Ali, tko mari za goste koji gore na suncu... Također, na dijelu žala bilo je toliko morske trave da se nije moglo u more, a sa strane hrpe starog smeća koje su valovi naplavili tko zna kad. Ne znam kako bih to nazvao, ali to je nebriga zapanjujućih razmjera! I za plažu i za ljude. A to su sitnice koje je netko trebao obaviti da bi sve bilo besprijekorno – ljuti se Zagrepčanin koji se u Božavi pred strancima posramio i zbog dnevnih novina: – Austrijanci su htjeli kupiti svoje novine i nisu se mogli načuditi kako to da ih nema. Što smo im mogli reći, u Božavi nije bilo ni naših novina...
Ni organizatori putovanja skupine njemačkih turista na motornom jedrenjaku nisu znali što bi rekli gostima kad im iz lučke uprave nisu dali da pristanu uz rivu na jednom našem otoku.
– Na brodu su bili ljudi koji su se spremali u razgled znamenitosti. Teško im je bilo prihvatiti objašnjenje da se ne mogu iskrcati, jer su prije tjedan dana gosti, mlađarija koja je tada bila na brodu, na rivi partijali – prepričava iskusni turistički radnik iz Njemačke.
– Kakve veze ima jedno s drugim? Imam dojam da se našem turizmu ovog ljeta događa slično kao ugostitelju koji si priželjkuje pun restoran i da vani još ljudi čekaju u redu. U gužvi se onda gube živci i strpljenje pa gost, nažalost, naleti na nedomaćinski gard: Što sad još ti hoćeš?
Hoće li se taj vratiti? Teško.
>>Opasna hrvatska ovisnost o turizmu
>>Kraj recesije, no samo je turizam vratio izgubljeno, ostale čeka još dug put
Rovinj. Deset na vecer na glavnom setalistu uz more pod jednim krovom dva restorana. Pune obadvije terase. Puno djece i onda krece sou za goste: SAKETANJE I MAKLJAZA DVIJE GRUPE KONOBARA. Nastaje metez, bjezanje jer desetak minuta lete stolovi, stolice,e, pepeljare... Albanci... I iz inata kazem e oni nece vidjeti moju kunu... onda malo se osvrnem oko sebe. Na svakom cosku, sve reprezentativne lokacije Albanac do albanca... e jesmo nasli ko ce nam razvijti turizam i ko ce prezentirati pred strancima Hrvatsku.