Reciklirano imanje u Vukomeriću, u šumskoj idili nedaleko od metropole, mjesto je na kojem posljednjih mjeseci nastaje – Društvena banka sjemena. Rajčice, paprike, blitva, špinat, grah, artičoke, bundeve, cvijeće... Sjemenke, i to stotine vrsta.
– Najviše je sjemenki graha. Da se šalimo, rekli bismo da graha imamo kao salate – kaže Sendy Osmičević (33) pa dodaje:
– Sjeme je mala uspavana biljka koja čeka pravi trenutak da izađe iz vlastite sigurne ljušturice na svjetlo dana, na sunce...
Zagrebačka šumarica velegrad je ostavila iza sebe i preselila se na selo. Sjedimo s njom na imanju udruge ekologa Zelene mreže aktivističkih grupa (ZMAG), a nedaleko je i njezina kuća, nekadašnja vikendica.
– Provodila sam ljeta kod bake na selu. Studirala sam urbano šumarstvo, cijeli sam život u prirodi. Živjela sam i u Milanu, Londonu, Parizu, proputovala od Kambodže, Hong Konga, Laosa, Indije.... I na takvim putovanjima čovjek shvati što želi. Ja sam željela ovo. U početku, pitala sam susjede kako im je živjeti ovako na osami. Čudila se kako mogu. A danas sam jedna od njih. Ni meni se ne odlazi u grad...
U posjet stiže i susjeda, Ivana Turković Popović (39), koja je voditeljica programa za hranu te ekološke udruge.
Sade, razmjenjuju, putuju i skupljaju sjeme. Uče druge kako se sami prehraniti. Od sjemena do tanjura.
– Zašto bi naši klinci ili unuci znali samo za dvije ili tri vrste rajčice, poput grapolo ili cherry rajčice? Zato smo osmislili ovo mjesto, na kojem ćemo sačuvati tradicijsko sjeme, da ne nestane – govori vrtlarica Ivana.
Pravi okusi tradicije
– Kad ljudi spomenu lički krumpir, odmah se svi slože da je riječ o najboljem krumpiru, dakle cijenimo kao narod kvalitetno povrće. A i tradicijske sorte povrća mnogo su hranjivije od onih koje danas masovno koristimo. Ljudi ni ne znaju da postoji bijeli patlidžan, bijela tikvica... Evo primjera, na imanje često dolaze osnovnoškolci, prošle su ih tisuće ovim mjestom. I kad pokažemo klincima male žute rajčice, svi kažu: “Fuuuj. Nećemo to jesti, pa rajčica mora biti crvena”. U pravilu se jedno dijete ipak – odluči probati. I neka djevojčica uzme tu žutu rajčicu, proba i kaže: “Finooo...” I svi se klinci odmah bace na njih, jedu rajčice kao jagode – govori Sendy, magistrica urbanog šumarstva, pa pokazuje:
Vrtlarica Ivana nastavlja priču:
– Imamo i ljubavnu priču vezanu za sjemenke! Naša kolegica Sunčana radila je u udruzi na jednom projektu s djecom s temom sjemenarstva. I preko Facebooka javio se neki dečko, Dino mu je ime, i rekao: “Bio sam u Kanadi, živio tamo, i kući sam donio starohrvatski grah koji naši ljudi tamo uzgajaju 40 godina. Htio bih ti ih dati, da ih pohranite u banku sjemena...” Našli se njih dvoje na piću, on joj donio sjemenke graha i na kraju se – zaljubili. Vjenčanje je bilo upravo ovdje, na recikliranom imanju. Spojio ih je – grah.
Koliko se starohrvatskog graha pojelo na svadbi?
– Malo. Nije ga puno donio, tek desetak sjemenki – veselo će vrtlarice. Hrana je za državu – osnova. A sjeme je osnova uzgoja hrane. Važna stvar...
Koliko danas jedemo vrsta povrća?
– Trgovine nude ograničen broj sorta. One koje se uzgajaju na velikim površinama i prilagođene su industriji. One koje im je – lakše uzgojiti i prodati. Recimo, rajčice grapolo koje nalazimo na policama dućana moraju biti uvijek iste kvalitete i lako se mogu strojno pobrati. A ako uzgajamo različite sorte rajčice, onda možemo postići da malo-pomalo, svako malo imamo drugu vrstu rajčice, da tijekom cijele sezone imamo različite vrste. Ranu rajčicu u srpnju pa žutu kruškicu početkom listopada, u međuvremenu raste i volovsko srce pa kasnije stara kvrgava rajčica koja se može pasirati. No važno je reći da su naši djedovi i bake, ali i njihovi preci, koristili čak 7000 vrsta uključujući samoniklo jestivo bilje. A danas svega 30 vrsta čini veliku većinu naše prehrane. Ako gledamo dalje, svega tri vrste – kukuruz, riža i pšenica – čini polovicu naše prehrane. A mogli bismo jesti raznoliko, no to se industriji ne isplati. Treba više truda, teži je posao...
Za 50 godina tek nekoliko vrsta
Zašto se to događa?
– Velike tvrtke kupuju male. Tradicijski obiteljski sjemenari, OPG–ovi... postaju dijelovi velikih korporacija. I sve bi bilo u redu da su to sjemenarske kompanije, no to su – kemijske kompanije, koje nude sjeme, ali novac zarađuju na agrokemikalijama. Zapravo, riječ je o udici, jer oni sjeme kao udicu bace seljacima, vjerujući kako će onda oni i kupovati ostale proizvode za njihovo održavanje, prskanje... Tu je novac. Ali, sorte nestaju.
– Prognoze su da će trećina onih biljaka koje danas jedemo nestati. A što će ostati? I zato su ovakva mjesta, poput ove Društvene banke sjemena, važni. Da ljudi mogu razmjenjivati, a kod nas u ZMAG-u mogu se upisati i radionice na kojima godinama podučavamo kako očuvati tradicijske sorte, one koje poznajemo i pripisujemo okusima i mirisima iz djetinjstva, kako ga uzgajati od početka do kraja... Nije dobro kad čovjeku date nešto gotovo. Tek cijeni kad nauči sam. A mi dajemo i znanje i praksu kako uzgajati hranu za sebe. Ljudi se mogu učlaniti u banku sjemena (zmag.hr) i to nam je zapravo glavna poruka. Volimo raditi s najmlađima jer oni brzo uče. Nemaju predrasuda. Brzo shvate kako stvari funkcioniraju. A to je važno da se znamo – sami prehraniti.
Kako čuvate sjeme?
– Najprije sadimo pa zatim ostavljamo najbolje biljke, “alfe”, da se osuše. Kad sjeme počne ispadati, stavljamo ga u papirnate vreće, malo ih protresemo, čistimo sitom od nečistoća i stavljamo u staklenke s gumicom, u vakuum. Puno će dulje sjeme ostati zaštićeno ako nije na vlažnom. Znat će svi što se događa s češnjakom ako predugo ostane u hladnjaku. Proklija. Zbog vlage, naravno. Kad već spominjemo najbolje biljke, zanimljiva je priča sa salatom, jeli smo salatu koja je bila napadnuta, imala nekakve nepravilnosti, a čuvali najbolje uspjele primjerke za sjeme. Bio je kolovoz, na imanju nije nikoga bilo, a susjed Štef prošetao se po vrtu i pomislio: “Vidi salate, šteta je da propadne”. Brao ju je i dijelio po selu. Nije znao da smo je mi namjerno pustili da pusti sjeme najbolje i najljepše salate... – govore vrtlarice.
Koliko danas znamo o biljkama koje su nekad bile svakodnevno na kuhinjskom stolu?
– Špinat. Ljudi ne znaju da stari špinat ima – rogove. Izgleda kao da ima malo lice i izgleda kao mali vrag, pikav je. A kad kupuješ u supermarketu on je – okrugao. Zanimljiva je i priča s tikvom sorte “lufa”, koja je danas itekako tražena, mnogi traže njezino sjeme. U doba kada se trudimo smanjiti otpad, ona je idealna. Ta je tikva duguljasta kad izraste i, nakon što je pustimo da se do kraja osuši, unutra dobivamo – spužvu. Prirodnu spužvu za pranje suđa ili tijela. Ne trebamo kupovati spužve... Kad smo već kod bundeve, postoji i – “špageti bundeva”. To ljudi mogu pokušati i sami, staviti u pećnicu bundevu, prerezati je na pola i 45 minuta peći na 180 stupnjeva. Kada je izvade i unutrašnjost prerezane bundeve samo povuku vilicom, ona će se raspasti na trakice. I to se može jesti umjesto tjestenine.
Što ljudi mogu kod kuće saditi, na balkonima?
– Začine. Peršin, bosiljak, mentu... Ako imaju idealne uvjete i balkone okrenute prema jugu ili zapadu i cherry rajčice.
Koje su “najpromiskuitetnije” biljke?
– Kukuruz i čili. Njihove se vrste nevjerojatno brzo međusobno križaju pa treba paziti da ih se ne sadi jednu uz drugu jer skaču na sve strane jedne po drugima. Ništa čudno, kao i ljudi, sve biljke žele se spasiti, a i razmnožiti...
