Umjesto da istražuje što se događa nakon smrti, američki liječnik James L. Hallenbeck posvetio je godine proučavanju trenutaka neposredno prije i tijekom smrti. Svojim istraživanjima otkrio je točan slijed kojim osjetila prestaju funkcionirati.
Hallenbeck je profesor na Sveučilištu Stanford i dobitnik je brojnih prestižnih nagrada za svoje medicinske doprinose. Autor je nekoliko medicinskih knjiga, od kojih je najpoznatija 'Perspektive palijativne skrbi', piše msn.
VEZANI ČLANCI:
U svojoj knjizi Hallenbeck ističe važnost skrbi na kraju života i nastoji optimizirati kvalitetu tog vremena za pacijente. Smatra da je ključno da liječnici razumiju što više o kratkom periodu prije smrti, uključujući i konačnost ljudskih osjetila. Hallenbeck je objasnio da je prvo osjetilo koje napušta tijelo u približavanju smrti glad ili apetit. Fiziološki, tijelo prepoznaje da više ne može apsorbirati hranjive tvari iz hrane i da mu to uskoro neće biti potrebno. Osim toga, postoji i psihološki razlog za gubitak apetita pred smrt - tijelo se odriče zemaljskih potreba jer mu hrana više neće trebati za sljedeće putovanje.
Nakon gubitka osjećaja gladi, ljudi prestaju osjećati dehidraciju i žeđ. Iako voljeni ili liječnici mogu ponuditi vodu kao oblik utjehe, to više nije nužno. U ovoj fazi, tijelo usporava i uskoro će prestati funkcionirati, te mu voda više nije potrebna jer njen zadatak - održavanje funkcioniranja tijela - više nije relevantan.
Tijelo, um i duša su duboko povezani na složen način. Kada se osoba približi smrti, često više ne može govoriti, ali to nije nužno fizički problem. Medicinski, ljudi blizu smrti još uvijek imaju sposobnost govora, ali mozak prestaje slati signale potrebne za govor. Hallenbeck smatra da je to način otpuštanja kroz prekid komunikacije sa živima.
Nakon gubitka sposobnosti ili želje za govorom, vid počinje blijedjeti. Prizori postaju mutni, a mnogi uskoro vide samo prigušeno svjetlo. Osim gubitka vida, mnogi umirući vide nešto drugo prije nego što konačno preminu. Ovo iskustvo varira - neki vide živopisne halucinacije, drugi vide voljene osobe koje su preminule prije njih, dok neki vide ples boja koje ih vuku naprijed.
GALERIJA: Način na koji tipkate može biti rani simptom Parkinsonove bolesti!
Nakon gubitka vida, taktilni osjeti također nestaju. Ruke umirućih više ne osjećaju ruke voljenih koje ih drže. Iako postoje fiziološki razlozi zašto se to događa - mozak prestaje slati signale iz ruku - držanje nečije ruke nije samo fizičko. Čak i ako ne mogu tehnički osjetiti dodir, to može pružiti utjehu u posljednjim trenucima.
Za one koji nisu izgubili sluh tijekom života, slušno osjetilo ostaje aktivno do samog kraja. Čak i kada osoba više ne može piti, govoriti ili dodirivati, vrlo je vjerojatno da još uvijek može čuti. Nije jasno zašto sluh ostaje zadnje aktivno osjetilo, ali neki vjeruju da je to kako bi umirući mogli čuti posljednje riječi ili pjesme koje im donose utjehu.
Iako postoje prepoznatljive faze u procesu umiranja, samo iskustvo može varirati od osobe do osobe. Medicinska podrška može učiniti iskustvo smrti sigurnijim i udobnijim, smanjujući strah od kraja koji je neizbježan za sve nas. Za mnoge koji umiru postupno, dolazi do konačnog, brzog pada tijekom posljednjih nekoliko dana života, poznatog kao 'aktivno umiranje'. U tom periodu, bol je prisutna, ali nema patnje jer posljednji trenuci života polako blijede. Većina onih koji umiru polako nema puno energije i provode mnogo vremena spavajući. Dok san obično vraća energiju, kod umirućih to nije slučaj. Utjecaj sna se smanjuje kako se tijelo polako gasi. Budući da se umirući stalno odmaraju, rijetko su budni. Ono što izgleda kao san zapravo je gubljenje svijesti na sve dulje periode.
"Mnogi preživjeli srčanog zastoja opisuju svoje nesvjesno stanje kao nevjerojatno iskustvo. Vide svjetla i opisuju to kao 'stvarnije od stvarnog", kaže Jimo Borjigin, neuroznanstvenica sa Sveučilišta u Michiganu. Ona vjeruje da bi ovaj vizualni doživljaj mogao biti uzrokovan naglim otpuštanjem neurokemikalija u mozgu.
Većina umirućih oslanja se na lijekove koji se ubrizgavaju kako ne bi morali biti budni da ih progutaju. Ovi lijekovi nisu uzrok nesvjestice; ona je prirodna faza u procesu umiranja. Tijekom tog procesa, otkucaji srca slabe, krvni tlak opada, koža se hladi, a nokti tamne. Mogu se pojaviti i razdoblja nemira ili trenuci zbunjenosti zbog smanjenog rada unutarnjih organa uslijed pada krvnog tlaka. Istraživanja pokazuju da ljudi blizu smrti reagiraju na zvukove u prostoriji, čak i ako su u nesvijesti, no nije poznato koliko mogu razumjeti glazbu ili glasove.
VEZANI ČLANCI:
"Općenito vjerujemo da ako je vaš mozak stvarno u komatoznom stanju ili ne reagirate, vaša percepcija - kako doživljavate stvari - također može biti značajno smanjena", kaže David Hui, onkolog i stručnjak za znakove približavanja smrti. David Hovda, direktor Centra za istraživanje ozljeda mozga na UCLA-u, dodaje da mozak, poput tijela, počinje žrtvovati manje kritična područja za preživljavanje.
"Kako se mozak mijenja i umire, različiti dijelovi postaju aktivni, a jedan od njih je vizualni sustav, zbog čega ljudi počinju vidjeti svjetlost", objašnjava Hovda. Još jedan znak procesa umiranja je automatski obrazac disanja koji stvara respiratorni centar u mozgu. Budući da nisu svjesni svojih usta i grla, često teško dišu kroz stražnji dio grla bez vidljive prepreke.
Kako se disanje postupno kreće od dubokog do plitkog i od brzog do sporog u ponavljajućim ciklusima, disanje će se na kraju usporiti i postati vrlo plitko pred kraj. Na kraju će doći do stanke u ciklusu, nakon čega slijedi posljednji udisaj. Nekoliko minuta kasnije, srce će prestati kucati jer ostaje bez kisika.
Liječnica otkrila najstrašnije stvari koje je čula u posljednjim trenucima ljudi na samrti!
