Imate karcinom’, rečenica je zbog koje se ruši svijet oboljelog, raspada život cijele obitelji, a strah i neizvjesnost uvlače i među širu rodbinu, prijatelje. Kako, za početak, uopće preživjeti samo naglas izgovorenu najtežu dijagnozu? Kako sakupiti snagu, sabrati se i uhvatiti ukoštac s bolesti? Sva je sreća da ishod ne mora biti najcrnji. Sve je više slučajeva da moderna medicina izliječi ili barem zaliječi brojne teške i donedavno neizlječive bolesti. To, međutim, oboljeli ne zna ili je previše šokiran pa je prva reakcija užasan strah.
– Spoznaja da čovjek ima tešku, neizlječivu bolest zapravo je susret sa smrću. A to je, pak, mnogo bolnije i stresnije jer je naša civilizacija jako usmjerena na život. U zapadnim civilizacijama općenito se ne bavimo smrću. Dok smo zdravi, ne doživljavamo sebe kao smrtne, ponašamo se kao da ćemo živjeti vječno i kao da se smrt događa nekom drugom. Zbog toga nam je susret sa smrtnošću strahovit stres, takvu spoznaju teže prihvaćamo nego ljudi u nekim drugim kulturama – kaže psihijatrica Petrana Brečić, zamjenica ravnatelja Klinike za psihijatriju Vrapče. – Dakako, ljudi se razlikuju i svatko na svoj način reagira. Međutim, kod većine je prva misao, nakon što čuju najgoru dijagnozu, da stiže kraj i da odlaze. Većina pritom prolazi kroz tri faze. U prvoj je fazi oboljeli obično posve preneražen, šokiran, u nevjerici je, očajava i bori se s paralizirajućim strahom. U drugoj fazi obično prihvaća činjenicu da je nastupila bolest, ali slijede tjeskoba, depresija, a ponekad čak i pokušaj suicida. U trećoj fazi nastupa konsolidacija, skupljaju se sve snage i počinje borba za ozdravljenje. Ljudi u toj fazi traže i ispituju sve načine na koje bi si mogli pomoći, traže iskustva i društvo onih koji su tako nešto već prošli.
Teška bolest, dakako, strašan je stres za cijelu obitelj. Većina članova uže obitelji također prolazi kroz iste faze kao i oboljeli. Nerijetko je i njima potrebna stručna pomoć kako bi se lakše nosili sa svime što ide uz bolest, liječenje i neizvjestan ishod.
– Svaka psihološka pomoć mora biti maksimalno individualizirana i to kako će se netko uhvatiti ukoštac s bolešću, pa čak i s izlječenjem, ovisi i o tome kakve smo osobe inače. Jesmo li pesimisti ili optimisti, jesmo li do trenutka kad zatražimo i dobijemo psihološku pomoć već izmučeni psihički i fizički, koliko općenito znamo o svojoj bolesti i tako dalje. No, u svakom slučaju, najteže je suočiti se s neizvjesnosti, odnosno nesigurnosti za koje mislimo da ih je izazvala bolest. A zapravo ni inače u životu nema sigurnosti. Zna li i najzdraviji čovjek koliko će živjeti? Zapravo je baš neizvjesnost jedina konstanta u svačijem životu. No, bolesniku je ipak treba pokušati učiniti što je moguće manjom. Kod svih bolesti postoji niz pozitivnih primjera koji govore o izlječenjima ili sporom razvoju bolesti i oboljelom takve slučajeve treba stalno naglašavati. Bolestan čovjek treba podršku i suosjećanje, ali nikako sažaljenje. I, povrh svega, ne treba štedjeti na nadi koju mu ulijevamo. Čak i najtežim bolesnicima, čak i u najtežim trenucima. Nitko nema pravo trgovati vremenom, oboljelom oduzeti dostojanstvo i reći mu “ostala su vam tri mjeseca” – jasna je psihijatrica Petrana Brečić, koja savjetuje da na sličan način liječnik i okolina pristupaju i prema članovima bolesnikove obitelji.
A od pomoći će, kaže, biti i angažman u udruzi koja okuplja oboljele s istom dijagnozom. To su mjesta na kojima će bolesnik čuti niz korisnih informacija, vidjeti ljude, odnosno primjere koji bude nadu.
>> Stvorena nova vrsta T-limfocita koja će ubijati stanice raka?
